Videla sam sve

Ćišti Blom

Šest godina sam pisala, izmeštajući se u vremenu i prostoru, vraćajući se 200 godina unazad, u kraljevsku palatu u Madridu, u Francusku revoluciju i u Napoleonovu okupaciju Španije.

Beograd, 2. juna 2016.

Moja proza je uvek pisana lirskim jezikom, ipak, objavila sam samo dve zbirke pesama. Ja sam pre svega prozaista, ali nije prvenstveno priča ta koja je u žiži mog interesovanja. Svakako, priča je više nego važna, pa biram one povesti i teme koje me izrazito privlače, ali moju pokretačku snagu čini pronalaženje jezika za baš tu povest: treba naći odgovarajući ton i intonaciju, ritam i izraze, iznenadne obrte i tok, ali taj će jezik uvek biti lirski, poetski.
Odakle dolazi taj jezik? Kada je na vrhuncu, moj jezik je vizuelan, opisan, pokretan, tolerantan, senzualan, krv je i meso, intiman je, zastrašujuć i divan, sirov i prefinjen.
Odrasla sam na selu, na poljoprivrednom imanju. Od praha sam stvorena.
Obožavala sam raznolikost kultura oko sebe. Od tada sam težila mnogostranom i složenom u jeziku, i u pričama, i u doživljajima. Mislim da u šarolikosti leži istina. Ja za njom tragam, u jeziku, raduju me i povređuju nijanse koje težim da uhvatim i u pričama.
Ali ničega od svega ovoga ne bi bilo da nije knjiga.
Kakav je moj utisak, kako je teklo moje stvaranje?
Slobodno sam trčkarala, neslovesna, uvek u žurbi i obožavala sam pejzaž koji nas je sve okruživao.
Osetila sam i lepotu i tugu, alkoholisano nasilje i brižne osobe. Sve se odigravalo kroz prisutne dečje oči, čitav svet u malom selu. Slobodi nije bilo granica. Zato danas mogu svuda putovati posredstvom književnosti, štaviše, zahvaljujući ovom bogatom stvaralaštvu, prelazim granice. To mnogo volim. Moje najdalje putovanje koje me je vratilo sebi, predstavljalo je pisanje romana o španskom slikaru Francisku Goji, o njegovom životu, njegovoj umetnosti, njegovoj ljubavi. Možda najvećem slikaru koga je svet ikada video. Slikajući svoju zemlju i svoj narod, Goja je istovremeno naslikao sve zemlje i sve ljude. Šest godina sam pisala, izmeštajući se u vremenu i prostoru, vraćajući se 200 godina unazad, u kraljevsku palatu u Madridu, u Francusku revoluciju i u Napoleonovu okupaciju Španije.
Zahvaljujući mojoj osećajnosti iz detinjstva, mom poreklu i sklopu, očima koje posmatraju i zahvaljujući višedimenzijalnosti jezika, višeslojnosti, baštini svih onih koji su ga ranije koristili govorom i pismom, mogućnostima za nova sazvučja i prikrivanja, disciplini i slobodi pesništva, plastičnosti u kombinaciji sa posebnim humorom i bolom, i zahvaljujući Gojinom nenadmašnom oku i, naravno, modernom umetničkom delu, bilo je moguće prodreti duboko u tog čoveka koji nije sklanjao pogled u stranu. Nazvala sam roman: Video sam sve.
Kada pišem, ja slikam. Poput slikara želim da prikažem svet. Ne jednodimenzionalno, već u mnogo slojeva, baš onako kako svet izgleda. Baš kao što žuti potez četkicom čini zeleni motiv istinitijim, ja znam, tako je, u pitanju je znanje, kada se nađe prava reč, iako često suprotna reč, koja izaziva duboka osećanja. Ovakva poklapanja daju pisanju pun smisao.
Fotografišem i nazivam sebe i umetničkim fotografom. Imam samostalne izložbe i pravim fotografske knjige. Fotografisanje je prečica. Pisanje je zaobilazni put, ali je rezultat kvalitativno veći i konačniji i univerzalniji. Jezik sadrži dublju i dugotrajniju spoznaju od oka. Ipak, oči prethode jeziku i prepuštaju mu formulaciju. Tako ja pišem. Vizualizujem dok stvaram. Moje oči su svašta videle, one i ja smo tako htele. Svuda prepoznajem sveobuhvatnost svog sela. Kada sa takvim žarom opisujem, možda težim da ponovo stvorim iskustvo mnogostrukosti koje sam iskusila kao dete, da dam jezik svemu što vidim. Smatram da nemam puno vremena za to, dato mi je samo nekoliko decenija na ovoj zemlji da jezikom učvrstim iskustva, osećanja, doživljaj.
U pitanju je strast, ne nužnost, već želja.
Odakle ta strast?
Ona je povezana sa žeđi za slobodom.
A ona je, pak, vezana za naročito životno osećanje: to da sam jedna od mnogih i da sam Ćišti. To mi daje odrešene ruke, ali i obaveze.
O večnosti koja je preda mnom ne znam ništa, kako bih je sagledala moram se okrenuti unazad i pogledati sve ljude koji su živeli i borili se. U prošlosti je neosporno bilo mnogo trenutaka ispunjenih ljubavlju i nežnošću, evo nas ovde danas, mi smo toga rezultat.
Ja sam jedna u tom dugom nizu, uskoro ću biti zaboravljena, ali sam ipak važna, i sada mi se, za divno čudo, dala mogućnost da vidim i spoznam ono na čemu mi se zaustavi pogled i što mi jezik omogućava da zadržim u jednom izrazu. Ili da opevam, hvalim ili grdim. Ili da oplakujem.
Jezik je samo jezik, jezik je jezik, u pitanju nisu stvarni ljudi ili događaji, već pesništvo koje treba da na papiru izazove život. Ipak, ponekad uđem u ritam kada koristim jezik, dešava se da se sjedinim s jezikom, i tada sam kao obasjana svetlošću. Pitam, ispitujem, opisujem, insistiram, potkopavam, premašujem, naravno, s poštovanjem i drskošću. Kako je divna sloboda i kako je divan dar da se možemo kretati u vremenu i prostoru, kroz književnost i fantaziju. Tako nešto se mora iskoristiti, čuvati, o tome se mora pisati, ostaviti otisak koji je tako ličan, a ipak sasvim kolektivan.

Prevod sa norveškog: Sofija Christensen

Autorka je poznata norveška književnica čiji je roman o Francisku Goji Video sam sve preveden na više evropskih jezika.

© za srpski jezik: Arhipelag