Drago Jančar – Esej

Arhipelag Jugoslavija – trideset godina

Drago Jančar

Kad razmišljam o današnjoj Europi, često mislim i o svom životu u Jugoslaviji i o životu jugoslovenskog arhipelaga nakon 1991. godine.

Beograd, 9. novembra 2021.

Kad zajednički život u braku postane neizdrživ, bračni se partneri odluče za rastavu. A kad se nakon dugih i mučnih razgovora, nakon strašnih i na svaki način ponižavajućih formalnosti to napokon dogodi, na obje strane zijevne praznina. Praznina praznog stana, praznina životne amputacije, prazno odzvanjanje tišine onoga što nedostaje. Premda je bilo mnogo nesporazuma, da, čak i mržnje. No tamo gdje ima neprijateljstvo, tamo ima i ljubavi, piše u svakom roto romanu.
Tako sam razmišljao 1991. godine.
Trideset godina potom, pod naslovom koji je Traduki predložio za niz eseja o jugoslavenskom arhipelagu kao metafori o razdruživanju bivše države, možda bih se radije poslužio romanom Joséa Saramaga Kamena splav. U njemu autor pripovijeda priču o Pirinejskom poluotoku na kojem sićušna crta zacrtana granom brijesta dovodi do tektonskih pomaka, poluotok se otkine od kontinenta, postane otok, kamena splav koja otplovi širokim morem; nesposobni političari i bogataši odnesu novac, a napuštene hotele na obali zauzmu beskućnici i nastane kaos.
Zvuči nam poznato, nešto slično nam se dogodilo s Jugoslavijom. Kad se ona pretvorila u arhipelag, zbog nekih nevidljivih crta koje su zacrtane među nama, mostovi među otocima su se srušili, trajekti su potonuli, pokidane su čak i telefonske žice i podvodni kablovi koji su ih povezivali. Na dugi rok.
Sad brodovi ponovno voze, a po kablovima zvrnda od komunikacija.
Danas o Jugoslaviji mogu govoriti u književnim metaforama. Tada sam, 1991. godine, razmišljao puno osobnije. Kako bi i moglo biti drugačije kad sam dotada čitav svoj život proživio u državi koja se tako zvala. Razmišljao sam o trenutku rastave između Slovenije i Jugoslavije, uspoređivao ga sa sasvim osobnim iskustvima, to jest s pričama prijatelja i rođaka kojima su se dogodile takve stvari.
Već se odvijaju mučni razgovori, grabežljivi bračni partneri već spremaj imovinu na sigurno. Razuum govori da mora biti tako, jer ta država od samog početka nije bila dobro sastavljena. Pa ipak: čitav smo život proživjeli s njom, uz nju, u njoj. Volim Dalmaciju, sentimentalne uspomene me vežu uz njezine vinske noći, opojne mirise Mediterana, hladni kamen njegovih trgova i crkava, antika, renesansa, tišina u vrtovima otočkih katoličkih samostana. Bosanske rijeke, sarajevska uzajamnost kultura i religija, vreva orijentalnog trgovanja, udaranje finim čekićem po bakru u radionicama na uskim ulicama. Biblijska Makedonija, jezik mojih makedonskih prijatelja koji tandrče, pun emocionalnih i dosjetljivih misaonih obrata. Široki Dunav, Novi Sad, gdje smo na kazališnim festivalima uz glazbu tamburaša slavili prolazne trenutke teatralne slave utapajući u vinu isto tako prolazne trenutke (nepravednih) poraza. Beograd, sa svojom beskonačnom vitalnošću, sa svojim jutarnjim mirisima brojnih pekara, srpski kolege sa svojim crnim političkim humorom i samoironijom koji su danas, čini se, izgubljeni. Južna Srbija, Vranje, gdje sam protiv svoje volje kao vojnik proživio čitavu godinu svojega života te uz neugodnosti kasarne doživio i paradoksalnu mješavinu orijentalnoga hedonizma i pravoslavne mistike; slatke žalosti, Morava, slavenske pjesme uz pratnju orijentalnih bubnjeva i truba. I, na kraju krajeva, najbliži Zagrb, koji u ovom tekstu nikako ne bi želio sebe vidjeti na istoj stranici s Beogradom ili – božesačuvaj – Južnom Srbijom. Zagreb, očiju uprtih u Beč, a objema nogama na Balkanu, Zagreb koji je već gotovo Slovenija, a ipak je nešto drugo, njegova povijesna patetika, hvatske šahovnice, oštro katoličko mesijanstvo, središte predjela koji brani zapadnu civilizaciju: Antemurale Christianitatis. Da, i Zagreb će biti u drugoj državi, onoj koja će se zvati Republika Hrvatska. Uz trunku uplašenog samoljublja razmišljam i o svojim knjigama koje su ležale na policima i u izlozima knjižara svih tih gradova, na različitim jezicima, pismima, različito opremljene, i o pozornicama velikih i malih kazališta u kojima su glumci intenzivnošću duha i tijela punili moje dramske izmišljotine.
DRAGO JANCAR I GOJKO BOZOVIC 04 SMJe li sve to doista izgubljeno?
Tako sam razmišljao, pisao i govorio.
Kad je zbog takvih mojih rečenica Predrag Matvejević napisao da sam jugonostalgičar te je oprezno dodao da sam to u „kulturnom značenju“, imao je pravo. Bio sam to, i još uvijek jesam, doista zbog kulture, u užem i u najširem značenju.
Jugoslavije se ponekad sjetim nostalgično, ponekad ljutit. Sjećam je se nostalgično zbog njezine kulturne različitosti i prijatelja, a ljutit sam zbog diktature i glupih političara koji su vladali njome. Da je Jugoslavija bila demokracija, vrlo se vjerojatno ne bi raspala. No bila je diktatura s jednim nepogrešivim vođom na čelu i silnim vojnim, policijskim, birokratskim aparatom, s pionirskim zakletvama, ritualima na stadionima za Titov rođendan. Poznavao sam ljude koji su bili u jugoslavenskom Gulagu na Golom otoku, poznavao sam one koji su izgubili očeve u revolucionarnom nasilju, poznavao sam i one koji su se zatekli u zatvorima zbog politike, a ponekad i samo zbog pogrešne rečenice u nekom društvu, rečenice ili vica o Titu ili o nekom od komunističkih vođa. No sve mi je to postalo jasno tek u godinama sazrijevanja, kad se mladi čovjek susretne s pameću, to jest sa znanjem i pogledom u svijet, a time i sa skepsom i pobunom. Prije toga sam živio u sretnoj iluziji da je „lijepo u našoj domovini biti mlad“, kao što smo pjevali na pionirskim proslavama.
Jugoslavija je bila diktatura; istina, znatno slobodnija od drugih komunističkih država. Šezdesetih su se godina otvorile granice, ljudi su vidjeli da žive bolje nego u Mađarskoj ili Češkoj. Kulturni protok i lokalno stvaralaštvo bili su znatno otvoreniji. Drugdje bi u Istočnoj Europi bilo teško zamisliti da, kao u Ljubljani ili u Beogradu, u izlozima knjižara stoje Solženjicinove, Kunderine, Bunjinove, Camusove ili Orwelove knjige. Tiskali su se kritički književni časopisi, mnogo se prevodilo, kazališta su bila uznemirujući prostor traženja slobodnih estetskih i društveno-kritičkih inscenacija. Takozvani „crni val“ jugoslavenskog filma predstavljao je veliko umjetničko postignuće i oštro suprotstavljanje političkom jednoumlju.
Otvorene granice i kulturne slobode nisu značile i političke slobode. Živjeli smo u neobičnom paradoksu države koja je svojim jednopartijskim sustavom i svim institucijama, unatoč svemu ostala diktatura. A političari nisu shvaćali da se svijet i Europa mijenjaju. Nisu shvaćali ni to da se upravo zbog takvog političkog uređenja i mentaliteta urušilo gospodarstvo.
Osamdesetih smo godina razmišljali o reorganizaciji Jugoslavije u demokratsku i konfederativnu državu. To se nije moglo dogoditi zbog kockastih glava generala i ljudi u jugoslavenskom partijskom vrhu. Jugoslavija se nije raspala samo zbog nacionalizama, kulturnih i ekonomskih razlika; te su razlike, istina, djelovale centrifugalno, no primarno se raspala zbog diktature. Vlasti nisu shvaćale da je vrijeme za promjene. I danas mislim da se velika država ne bi raspala u današnji arhipelag da smo imali demokratsko uređenje. A da se to ipak i dogodilo, ne bi se dogodilo na tako strašan način.
DRAGO JANCAR 04 SMIzbio je rat, najprije vrlo kratko u Sloveniji, gdje su iz vojarni na ulice izišli tenkovi Jugoslavenske narodne armije, onda u Hrvatskoj, a onda je došao pakao Bosne. Tijekom rata sam bio u Sarajevu i vidio sam što se događa, to je bilo bolno iskustvo. Napisao sam putopisni esej Kratki izvještaj iz dugo opsjednutog grada. Mnogi su moji znanci i prijatelji u tim godinama postali tuđinci, mnoge je zahvatio vrtlog rata u kojem su se odlučivali za ovu ili onu stranu.
Krajem devedesetih godina skupina pisaca iz svih novih država tada već bivše Jugoslavije, u kojoj sam bio i sam, raspravljala je tri dana tijekom književnog sajma u Franfurtu. Željeli smo se suprotstaviti besmislenom kidanju svih kulturnih veza, razmjena i potpunom prekidu komunikacija među otocima u arhipelagu. Na kraju smo pripremili izjavu o nužnosti obnove kulturne suradnje na području bivše Jugoslavije. Potpisanu smo izjavu poslali svim vodećim časopisima i drugim medijima od Ljubljane do Skopja. Naišla je na vrlo mlak odaziv. Tek su je rijetki objavili, a bilo je i nekoliko napada na nju; većina je odmahnula rukom: Što si ti umjetnici umišljaju? Nikoga više nije zanimalo, ljudi su se okrenuli životu na svojim otocima. Ti su životi na svakom otoku zasebno već bili zašli u divlju utrku za prisvajanje novca i vlasti, a time i u unutrašnje međusobno političko mrcvarenje, nešto nalik onomu što Nijemci zovu Selbstzerfleischung.
Čim se država počela raspadati počeo sam razmišljati o tome kako, unatoč otporu koji sam osjećao prema njezinim partijskim aparatčicima, neće biti lagan trenutak kad se nađem isključivo među mojim dragim Slovencima koji će ulaziti u Europu izvaljujući europske fraze, među tim grubim poduzetnicima i milim pjevačima, između rođačkoga sveznanja i zajedljivosti, zavisti i zlobe koje će sve to pratiti. Pisac ipak poznaje svoju sredinu i njezine slabosti. No to je bio tek dio problema; ono što nas je čekalo, znatno nas je više iznenadilo. Bar nas koji smo mislili da je demokracija čudesno rješenje svih društvenih problema.
Ne znam što smo točno zamišljali? Sigurno parlamentarno uređenje, slobodu tiska i govora, gospodarski procvat. No prije nego što smo postali sasvim svjesni što se događa, ušli smo u neko razdoblje koje mi, koji smo se zalagali za demokraciju, uopće nismo razumjeli. Negdje sam zapisao: Sanjali smo o demokraciji, a probudili smo se u kapitalizmu. I to kakvom! Nije to bio sasvim običan kapitalizam. Nazvali su ga tranzicijskim. Prilično podivljao, kapitalizam koji mnoge ljude ostavlja osiromašenima, usamljenima, izgubljenima. Ne samo u Sloveniji i drugim državama bivše Jugoslavije, nego u čitavoj Istočnoj Europi. Zajednička ili „društvena“ imovina morala je dobiti vlasnike, počela je „privatizacija“, proces za kojeg su u Rusiji skovali riječ prihvatizacija. Ne samo u Sloveniji, u bivšoj Jugoslaviji i drugdje diljem Istočne Europe, mi ljudi od pera i knjiga nismo puno razmišljali o tome da kapitalizam ima svoje zakonitosti, da vlasnici kapitala mogu utjecati na politiku, na medije, na čitav društveni i na čitav kulturni život. A nismo razmišljali ni o tome da je demokracija krhko društveno uređenje – uvijek se nađe netko tko želi prisvojiti što više ekonomskog i društvenog prostora. Ja, razumije se, da ne bi bilo zabune, unatoč tomu još uvijek mislim ono što je rekao Churchill: demokracija je možda najlošiji sustav, ali nema nijednog boljega. A život u vrlom novom svijetu nije se moglo baš jednostavno razumjeti.
Odjednom smo živjeli u posve drugačijem svijetu, pojavili su se ljudi tipa nouveaux riche koji su se obogatili napola kriminalnim privatizacijama, socijalne su se razlike povećale, političke su borbe postale brutalno demagoške. Demokratski život nije donio samo slobodu izražavanja, nego i slobodu izražavanja zlobe, ljutnje, zavisti. Za dio toga zaslužan je takozvani nacionalni karakter, karakter svih malih naroda u kojima se ljudi radije bave jedni drugima, nego velikim svijetom oko sebe. Tomu se pridružila divlja materijalistička utrka takozvane tranzicije, pojavili su se grubi, a i neki rafiniraniji tajkuni, nastajao je sloj osiromašenih ljudi koji jedva preživljavau. Politička demagogija svih boja je, zajedno s medijima, iskorištavala netom prošle ratne patnje i nezacijeljene rane za surove obračune i učvršćivanje novih gospodara na svakom otoku posebno.
Dolazak interneta, s raspravama i mudrovanjima na takozvanim „forumima“, razotkrio je do dna taj demagoški kaos i svaku vrstu netrpeljivosti, postao je veliki trijumf glupavih sveznalica, posebno onih brutalnih pojedinaca koji su spremni učiniti mnogo toga, i to ne samo riječima.
Drago Jancar Kao i ljubavMnogo sam energije devedesetih godina prošloga stoljeća i početkom ovoga u publicističkim tekstovima uložio u kritiku tih procesa i nove, netolerantne društvene atmosfere. Sve dok nisam shvatio da su vjetrenjače stvarne, da su silno moćne i da je samo pitnje trenutka kad će mnome tresnuti o zemlju. Izišao sam iz te društvene priče i posvetio se isključivo literaturi.
Što mi je ostalo? I svima nama zajedno?
Sjećanja na zajednički život iz prošlosti, europska utopija u budućnosti. Za nas koji smo živjeli u Jugoslaviji, uz tu utopiju još i strah da joj se ne ponovi sudbina jugoslavenske federacije. Nakon svih bolnih iskustava dvadesetog stoljeća, ta veza je za sve narode Europe nešto najbolje što nam se na ovom kontinentu izmučenom ratovima i nacionalnim i ideološkim sukobima, moglo dogoditi. No, sad se čini da se Europa približava novom kriznom razdoblju. Često me pitaju mislim li da će se granice ponovno zatvarati, je li Europa možda pred raspadom? Može li joj se dogoditi ono što se dogodilo Jugoslaviji? Mislim da usporedba nije primjerena, jer se u Europi, upravo zbog vrednota kao što su ljudska prava, sloboda govora, otvorene granice i sve drugo, može razgovarati drugačije. U Jugoslaviji to u određenom trenutku više nije bilo moguće. I unatoč nesretnom virusu COVID-19, povremenim gospodarskim recesijama, unatoč terorizmu radikalnog islama i unatoč takozvanoj migrantskoj krizi, Europljani više nikad neće dopustiti da im se oduzmu otvorene granice, ljudske slobode i demokracija.
Kad razmišljam o današnjoj Europi, često mislim i o svom životu u Jugoslaviji i o životu jugoslavenskog arhipelaga nakon 1991. godine. Ove retke pišem u doba karantene, kretanje je ograničeno, s televizijskih nas ekrana svakodnevno obavještavaju o novom broju zaraženih i umrlih od nesretnog virusa pod imenom COVID-19. Živimo u nesigurnosti, sa strahom vireći u budućnost i ponekad mi se učini da smo stvarno stigli do kraja svih utopija, kao da smo ušli u razdoblje neke distopije. Možda je ta distopija započela padom svih utopija 20. stoljeća. U što su sve ljudi vjerovali! U socijalnu utopiju, u veličinu vlastitih nacija, u pobjedu Naše vjere nad Njihovom… i u jugoslavensku utopiju. Za to su bili spremni žrtvovati i živote, svoje, a najviše tuđe. Bar nam je „Europa“, sa svojim pragmatizmom i visokim vrednotama ljudskih prava, ostala kao malo skromnija stvar, malena, dijelom ostvarena utopija u koju možemo vjerovati. Bar ja vjerujem.
Književnici su tu na rubu, već dugo više nisu nikakav moralni autoritet, nigdje nema nikakvoga Tolstoja ni Camusa, posebno ne u doba interneta, gdje svatko sve zna i svatko sve izgovori.
Stoga sam na rubu, promatram život, pišem o njemu, bio u povijesnom ili u suvremenom razdoblju.
Tu sam, na kraju tridesetogodišnjeg putovanja iz Jugoslavije u novi, drugačiji svijet, u trenutku koji je nesiguran za Europu i svijet, između karantena, ograničenja kretanja, među ljudima s maskama na licima, čekam; ne čekam više nešto novo – zato što se toga donekle bojim – čekam povratak u normalan život. U tih sam trideset godina sa svoga slovenskog otoka još uvijek putovao po drugim otocima jugoslavenskog arhipelaga, uglavnom na predstavljanja svojih knjiga koje su objavljivane na svim tim otocima. Prestao sam se baviti političkim burama koje i dalje divljaju između njih i na svakom od otoka posebno.
Nedavno sam sjedio u kavani u Beogradu s mlađim prijateljem, pjesnikom i nakladnikom Gojkom Božovićem, koji je u svojoj izdavačkoj kući objavio moj posljednji roman. O politici smo govorili malo, gotovo ništa. Udaljenosti među otocima toliko su se povećale da je s iskustvom jednoga teško razumjeti što se događa na drugom. Mnogo smo razgovarali o raznovrsnosti i umjetničkoj snazi književnih djela koje smo obojica pročitali. Gojkova se izdavačka kuća zove Arhipelag. Ne sumnjam da ju je tako nazvao zato što njegova izdanja donose bogatstvo književne umjetnosti, zanimljivu različitost poetika, raznovrsnost životnih iskustava, širenje imaginarnih krajolika. To je onaj književni arhipelag na kojem sad i sam živim. U vrijeme kad, s maskom na licu, jedva još smijem do obližnje trgovine, on mi omogućuje da putujem daleko i visoko, ponekad i u prošlost, čak i u vrijeme mladosti, kad smo živjeli jedni pored drugih, sve dok nas, kao one koji su se našli na Saramagovoj kamenoj splavi, nije odnijelo svakoga na svoj otok.

Prevod sa slovenačkog: Anita Peti-Stantić

Autor je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Njegovi romani Kao i ljubav, Te noći sam je video i Podsmešljiva požuda, kao i knjiga priča Džojsov učenik objavljeni su na srpskom jeziku u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

Esej objavljujemo u saradnji sa književnom mrežom Traduki u okviru programa „Arhipelag Jugoslavija – od 1991. do danas“