Florans Noavil – Intervju

Ja sam poslednja Singerova izabranica

Florans Noavil

O Singeru uoči dolaska u Beograd. “Singer je neprestano bio između dve stvari: između dve (ako ne i tri) žene, između dva sveta (stari i novi), dve zemlje (Poljska i Amerika), između dva jezika (jidiš i engleski).

1. juna 2013.

Razgovarala: Branka Bogavac

Gospođo Noavil, Vaša biografija je vrlo zanimljiva: poslije veoma ozbiljnih i teških studija (Visoka ekonomska škola – HEC) koje su vas dovele na veoma važan i odgovoran položaj, Vi se odlučujete da promijenite profesiju da biste postali novinar. Koji je bio razlog toj radikalnoj promjeni, i kako se osjećate u toj novoj aktivnosti u odnosu na prethodnu?
- Bilo je to osamdesetih godina kada se prostirao crveni tepih pred svim uspješnim mladim ljudima koji su izlazili iz ekonomskih škola. I ja sam, kao i drugi, ne postavljajući sebi suviše pitanja, ušla kao finansijski analitičar u Control Data, multinacionalno američko preduzeće, čija centrala se nalazila u Mineapolisu.
Radila sam finansijske analize tokom četiri godine učeći korisne tehnike, ali sumnjajući sve više da bi taj posao mogao da ispuni smisao i sadržaj čitavog mog života.
Jer, vidite, finansije su kao bicikl: to je korisno, predstavlja veliku uslugu, čak je i zabavno, ali to ne znači da ćemo, zato što znamo da vozimo bicikl, postati profesionalni biciklisti! Zato sam se ozbiljno zapitala šta bi moglo intelektualno da hrani jedan život, moj život.
U tom smislu jedino su mogle da me zadovolje umjetnost, kultura, ljepota, literatura… I ja sam uspjela da prekoračim taj veliki raskorak i da pređem sa cifara na reči. Ušla sam u jednu novinsku grupu (Bayard Press) uz riječi: baviću se vašim finansijama, ali pod uslovom, ako ste zadovoljni sa mnom, da me pustite poslije dvije godine da postanem novinar i da pišem u vašim novinama.
I veoma su se začudili, dvije godine kasnije, da u dalje želim da postanem novinar. Dobro, rekli su, prihvatamo, ali vam smanjujemo platu za pola. Ja sam stvarno željela da se upustim u tu avanturu i rado sam pristala.
Tako sam dobila novinarsku kartu koja mi je omogućila da uđem u Mond… I danas još ne mogu da dođem sebi da mi plaćaju da bih provela dva sata sa Imre Kertesom u Budimpešti ili da se sretnem s Hertom Miler u Berlinu.

Objavili ste knjigu Završila sam HEC (Visoku ekonomsku školu) i izvinjavam se zbog toga. O čemu je riječ?
- Osamdesetih godina finansije koje su počele da se praktikuju – „virtualne“ finansije – bile su finansije otkačene od stvarnosti. Bile su to upravo one finansije koje će nas, dovedene do apsurdne krajnosti, uvesti u eksploziju finansijskog balona i krize.
Zašto? Zbog maksimalnog profita: pa makar prodavali nesolidne aktive ili sumnjive proizvode, nije strašno. Najvažnije je da pada gotov novac. Pa neka bude šta bude. Takav je duh poslovnih škola i dalje. I to je prava katastrofa.
Jer ono što se dogodilo, ova gigantska kriza koja je krenula od američkih finansija, proširila se na sve sektore i danas očigledno postoji opasnost da nas dovede do veoma opasne situacije u Evropi. Zaprepašćujuće je to što se stanje duha elite nimalo ne mijenja pred tom situacijom.
U tim poslovnim školama još se upotrebljava ista deviza: uvijek što više. I u čemu je smisao svega toga? A šta je s nematerijalnim bogatstvom? I sa onim što te velike škole čini velikim i iz kojih bi trebalo da izađu „potpuno izgrađeni“ ljudi? Ali daleko su od toga.
Pitanje smisla nikada nije postavljeno. Još gore – produžava se s nastavom finansija u istoj školi (HEC) u 2013. godini sa skriptama iz 2006, pa sam se za to, retrospektivno, izvinila. Taj ludački i cinični materijalizam je učinio, i još čini, mnogo zla našim lijenim i sitim društvima.

Kako ste došli na ideju da napišete biografiju o Singeru?
- Pošto sam objavila dvanaest knjiga za djecu, jedan izdavač mi je predložio da napišem Singerovu biografiju. Ja sam rekla: „Šta? To je suviše veliki pisac koga obožavam, ali ne govorim jidiš, ne poznajem osobito jevrejski način života, čak nisam ni Jevrejka.“ On je odgovorio: „Upravo zbog toga… vi ste naš čovjek!“, što me je nasmijalo. Želio je da napišem bigrafiju s distance, bez mnogo uživljavanja. I ja sam se bacila na posao s velikim strahom, ali tješeći se idejom da ću mu prići kao novinarskom istraživanju.
Pratila sam njegov trag: u Njujorku, Varšavi, Izraelu… Postojale su dvije enigme koje sam željela da odgonetnem: kako je to moguće, kada se stigne u Elis Ajland (Njujork) sa samo dvadeset dolara u džepu, kad se ne zna engleski, kad se piše na jeziku koji umire, jidišu, kako je moguće u toj situaciji maksimalnog hendikepa opstati i stići do Stokholma i primiti Nobelovu nagradu za književnost pedeset godina kasnije?
Druga enigma: kako je moguće biti toliko Jevrej, toliko urastao u jednu kulturu, u jedno mjesto, čak i u jednu ulicu (nekoliko brojeva kuća u ulici Krohmalna) i istovremeno biti toliko univerzalan? Singer je govorio: „Što je jedno biće jedinstvenije, to je univerzalnije.“ Zar to nije fascinantan paradoks?
Dala sam se na posao i krenula njegovim tragom i pokušala da rekonstruišem njegove prve tri decenije života u Poljskoj. Posjetila sam sva mjesta gdje je živio. Bila sam u Leončinu, gdje se rodio, i u Radziminu, selu njegovog djetinjstva.
Tražila sam tragove koji su preživjeli pakao nacizma, pronašla sam nekoliko staraca koji su ga poznavali u Varšavi. Razgovarala sam i s njegovim sinom koga je on napustio sa pet godina u Poljskoj.
U Njujorku sam ubijedila sve žene koje su mu nešto značile da mi govore o njemu. U Stokholmu sam se srela sa onima koji su odlučili da mu dodijele Nobelovu nagradu, tom velikom piscu koji piše na „ničijem jeziku“.

Šta se traži kad se piše jedna biografija: istina jednog učitelja, pisca, koherentnost jednog puta, koliko život utiče na djelo, koji je cilj tog poduhvata?
- U pravu ste. Ima toliko načina čitanja jednog pisca koliko ima biografa. Ova biografija je moj način čitanja Singera. Htjela sam da pokažem do koje mjere čovjek može da uloži svu svoju snagu u jedan estetski projekat (skoro filozofski ili u svakom slučaju metafizički – što se Singera tiče) do tog stepena da žrtvuje sav ostali život (porodicu, djecu, itd). I da fantastično uspije (Nobelovu nagradu).
A ipak da uvijek ostane, kako je govorio Singer, „isti jadni Šlemil“ – krhka kreatura u rukama snaga koje nas prevazilaze. Ljubav i inteligencija su ono što je fascinantno kod Singera”.

Kako su evoluirala Vaša osjećanja ili razmišljanja u odnosu na Singera u toku istraživačkog rada? Da li su pozitivna otkrića probudila neku simpatiju između vas? (Makin kaže da se zaljubio u Katarinu Veliku.)
- Krenula sam bez predumišljaja, pa zato nije bilo opasnosti da budem razočarana. Nisam se srela s njim, jer sam stigla suviše kasno, ali Mari-Pjer Baj, njegov prevodilac na francuski, mi je rekla: „Vidjećete, vi ćete biti posljednja koju je on osvojio – njegova izabranica!“ Singer je bio veliki zavodnik.
Još dok je bio vrlo mlad, pošto je odustao da bude rabin, rekao je: „U životu ću služiti dva idola – žene i literaturu.“ I to je maestralno uspio stavljajući u službu svog djela svoj harem prevoditeljica.
Dok vam pišem, nalazim se u Njujorku sa ekipom produkcije koja snima dokumentarni film o Singeru za izraelsku televiziju. Oni žele da okupe žene koje su nešto značile u Singerovom životu i djelu.
Ako sam deset godina od pojave biografije u Njujorku da bih govorila o Singeru, to znači da je Mari-Pjer bila u pravu: ja sam zaista njegova zadnja izabranica.
U Singerovom haremu žene su muze i madone. One ga šarmiraju, inspirišu, zabavljaju. On ih voli, ali nije obavezno i da mu budu ljubavnice. On se za njih iskreno interesuje. Sviđaju mu se njihove tajne, životni putevi, što ponekad upotrebljava u knjigama.
Vara li se povodom njihovih osjećanja? Nije važno. One su veoma važne u njegovom sistemu života i rada. „Stalo mi je da žene dolaze kod mene… Svaka žena koja prolazi Brodvejom je enigma za mene“, kaže on.

Vi sjajno opisujete mali svijet iz koga Singer crpe svoje univerzalno djelo. „Moj zlatni rudnik književnosti je ova ulica“ (Krohmalna). Hoćete li predstaviti tu sredinu do te mjere pogodnu za njegovo stvaranje?
- Jevrejska Varšava dvadesetih godina bila je puna života. I Singer opisuje svu tu atmosferi: male butike, obućara na ćošku, kočije, mirise u dvorištima, svađe, tuče, prostitutke, podvodače… On ne idealizuje (što će mu se prebacivati posle holokausta), on slika život takav kakav mu se pokazuje. O svemu tome piše u knjizi U sudnici mog oca.
Tada je on mali i gleda kroz ključaonicu ljude koji dolaze da se konsultuju s njegovim ocem rabinom, koji je neka vrsta narodnog sudije – koji je vjenčavao i razvodio parove, mirio zavađene, donosio presude u sporovima, rešavao svađe… On je sve to upijao, tu beskrajnu paletu situacija, karaktera, ljudske psihologije.
To je njegov rudnik književnog zlata, njegova kutija za alat, kojoj će se vraćati. Zato što je to prvi otisak. Onaj koji će ga zauvijek obilježiti. Matrica svih priča je u toj predratnoj Varšavi. Bez obzira na to što on kopa u tom vrlo malom geografskom i kulturnom prostoru – što više kopa u dubinu, to se više približava suštinskom.

„Uostalom, on ništa ne zaboravlja.“ Nije li ova Singerova famozna rečenica začetak svemu?
- Da, samo što to nikada nije nostalgično pamćenje. To je pamćenje koje je neodvojivo od života, veselosti i humora. Shvatila sam da bi trebalo posvetiti mnogo više pažnje singerovskom humoru… Vudi Alen je tek početnik pored njega.

Citiram Vas: „Ako opisuje njujorško nebo, Singer će se snaći da vidi oblake Poljske.“ Kako biste objasnili toliku vezanost za zemlju?
- To je njegovo djetinjstvo, a djetinjstvo je matrica za pisca. Ali to nije samo to. Često je govorio da jedan pisac govori odlično samo o nečemu što zaista dobro poznaje. Pisac bez korijena, kosmopolitski pisac, to je prevara. Zbog toga je indirektno govorio mnogo o sebi – Grejn, Herman Broder…
Svi ti likovi, ili skoro svi, njegovi su dvojnici. Isak Baševis je ipak osoba koju najbolje poznaje. Govorio je: „Ne poznajem nijednog ozbiljnog pisca koji sebe ne stavlja na scenu.“ Bio je ubijeđen da, ako on nije bio jedini koji može da ispriča određenu priču, onda ta priča ne zavređuje da bude ispričana.

Da li ste na samom početku znali šta Vas očekuje?
- Nisam znala šta me očekuje. Bila sam kao bijela stranica i sve je došlo k meni. Na početku sam i sama bila kao Šlemil, ono krhko bespomoćno biće, ali kada danas gledam kroz prozor sunce na Menhetnu, imam utisak da se nalazim na hiljade svjetlosnih godina od one žene koja je računala za svoje gazde iz Mineapolisa!

Izuzev jidiša na kojem je pisao, kakvo mjesto zauzima judaizam u njegovom djelu? Da li se njegov judaizam promijenio u Americi?
- Ne, bio je ubijeđeni Jevrej, u stalnom dijalogu s Bogom, čak i kada su se svađali (njegova famozna religija protesta – Bog je mudar, ali bez milosti i čovjek treba da mu se suprotstavi dobrotom).
Obuzet je, kao i čitavo njegovo djelo, velikim metafizičkim pitanjima. Njegovo djelo uopšte nije, kako se to suviše često govori, ljubazna kolekcija basni o jednom nestalom svijetu.
To djelo je zbir vječnih pitanja: Ko sam ja? Da li mogu istovremeno da volim više bića, a da nijedno ne izdam? Čemu služi umjetnost? Kakva bi trebalo da bude uloga umjetnika? A emocija? Produbljivanje ljudskih emocija, gotovo ovlaš, njegova je jaka strana. Malo je pisaca to učinilo s toliko šarma. On je virtuoz ljudske psihe.

Možemo li reći da je i on lutajući Jevrejin: jer je u isto vrijeme bez domovine, živi u egzilu, treba da izgradi svoj identitet u strahu i u stranoj kulturi i zemlji?
- Da, on je čovjek dijaspore do srži. Izrael ga nikada nije zanimao. Čak i nastanak Izraela 1948. nije ga nešto mnogo uzbudio. Jedino za čim je mnogo žalio bio je izbor hebrejskog jezika umjesto jidiša u Izraelu.

Hoćete li objasniti razloge njegove depresije kada je stigao u Ameriku?
- On skoro ništa nije objavio do 1935. Samo jedan roman u Poljskoj – Sotona u Goraju ili Ovnujski rog. Stigao je bez ičega, bijedni egzilant bez novca, s dva kartonska kofera i jezikom koji umire.
Dok u to vrijeme njegov brat Jehošua trijumfuje. S braćom Aškenazi 1936. godine on je i na listi najbolje prodavanih knjiga, uporedo s romanom Prohujalo s vihorom.
I to svemoguće prisustvo starijeg brata, koga obožava i koji mu je spasio život, sve ga više davi. On se osjeća malim i ništavnim. Kaže da je čak pomišljao da se ukrca na brod i da se vrati u Poljsku. Čime bi u svakom slučaju potpisao sopstvenu smrt.

On kaže: „Literatura ne može da spasi svijet, čak ga ne može učiniti ni gorim.“
- To znači da umjetnost ne može da promijeni svijet. Singer ne vjeruje u angažovanu literaturu. Vidio je u Sovjetskom Savezu šta je dala literatura u službi jedne ideje. Ne, literatura nije sredstvo za prenošenje poruka. Za to, kako je govorio Hemingvej, postoji pošta!

Vi govorite i o njegovom dualitetu.
- Da, on je neprestano bio između dvije stvari: između dvije (ako ne i tri) žene, između dva svijeta (stari u smislu Štefana Cvajga i novi), dvije zemlje (Poljska i Amerika), između dva jezika (jidiš i engleski).
Uvijek jednom nogom ovdje, a drugom tamo, teško ga je shvatiti, nemoguće ga je staviti u jednu kategoriju. I ta višeslojna kompleksnost zahtijeva da mu se neumorno vraćamo.

Dva različita djela na dva jezika.
- Kad bi završio neki tekst na jidišu, Singer je to morao da prevede na engleski da bi on mogao da stigne do publike koja nije bila isključivo jevrejska. U tome mu je pomagala jedna Amerikanka – prevodilac. On je prevodio na engleski, a ona mu je pomagala da to pretvori u tečni i tačni američki jezik. Pri svemu tome, pošto je djelo bilo namijenjeno nejevrejskoj publici, on je mijenjao originalnu verziju. Mijenjao je kraj, dijaloge, likove, da tekst ne bi izgledao suviše kodiran i da ne bio pristupačan samo onima kojima je prvobitno bio namijenjen.
Za potrebu knjige Singer napravila sam poređenje verzija iste Singerove knjige (na jidišu i na engleskom), što nikada ranije nije bilo sistematski urađeno i što je ispalo vrlo zanimljivo. Razlika između te dvije verzije vrlo često je ogromna. Mijenjao je kraj priče, čitava poglavlja su nestala ili su prerađena.
Nije se radilo samo o promjeni jezika, kako su to radili Konrad, Nabokov ili Kundera, ne, to je bilo sasvim različito. Trebalo je stvoriti nešto drugo na drugom jeziku… To mi dozvoljava da kažem da je taj čovjek izgradio dva različita djela na dva različita jezika za dvije različite publike – što je jedinstven primjer u istoriji književnosti!

U predgovoru pišete: „Postepeno mi se pokazao, iza lika šaljivčine, pisca jevrejske duše, šampiona fizičke i metafizičke smetenosti, jedan od najmodernijih virtuoza tjeskobe, inhibicije i fijaska. Taj Singer je na hiljade milja od stereotipa koji kruže o njemu.“ To znači da ono što su govorili o njemu nije tačno?
- Uz sve ovo što smo do sada vidjeli o piscu koga ja nazivam – fantastični pripovjedač jevrejske duše, postoje i drugi aspekti koji su do sada ostali nepoznati. I onaj metafizički Singer je takođe u isto vrijeme i toliko duhovit. On je izuzetno moderan pisac koji se danas obraća svima. Singer je pisac koga pod hitno treba ponovo čitati, a njegov fascinantni život spada u njegove najbolje romane!