Srđan V. Tešin – Moje između književnosti i života

Jelena Marinkov

Pisac je svakako pred sobom jasno video događaje, baš kao da im je prisustvovao, te zaista može biti siguran u to da ćemo ih tako videti i mi, čitaoci.

Beograd, 28. decembra 2019.

Roman Srđana Tešina Moje objavljen je ove godine u izdanju IК Arhipelag. Tešinov opus je poetički konzistentan u pogledu književnog preoblikovanja vanliterarne, stvarnosne građe, a novi roman je direktnom poetičkom linijom povezan s romanom Кroz pustinju i prašinu, objavljenim 2005. godine. Derivaciono polje oba romana je dokumentarna građa. Faktografski zasnovano pripovedanje ipak podrazumeva određen udeo fikcionalnosti jer je nemoguće jednoznačno fiksirati život, bilo svoj ili tuđ. Svest o bipolarnoj prirodi svog novog romana iskazao je i autor, istakavši u emisiji Vavilon kako je njegovo delo moguće posmatrati kao autobiografski roman, ali i kao romaneskni spoj različitih žanrova, što je u skladu i s Bahtinovim određenjem romana kao žanra-agresora.
Tematizaciju problema odnosa između čitanja i pisanja teksta autobiografske prirode pripovedač određuje kao svojevrsni spisateljski hibris. Čitalačko i književničko iskustvo neodvojivo je od egzistencije, što rezultira tematizacijskim ukrštanjem čitanja, pisanja i života. Suočavanjem autobiografije i romana uspostavljena je autofikcija kojom se brišu granice između faktografskog i fikcionalnog. Prilikom opisivanja događaja iz prošlosti i lokalnog ambijenta podjednako su bitni činjenički korpus i subjektivna interpretacija, fakcija i fikcija. Fenomen fingirane verodostojnosti posebno je intrigantan ako iole poznajete milje na koji referira pripovedač u svom romanu. Indikativan je utisak koji se stiče o malom banatskom naselju Mokrinu kao o rasadniku dobrih pisaca, rodnom mestu Miroslava Antića, Raše Popova, piščevih prijatelja Đure Đukanova i Miće Vujičića, i samog pisca.
Srdjan V. Tesin MojeAutor odlučuje da napiše roman o nemogućnosti pristupanja poeziji svoje majke, ali od poezije svog uzora, Danila Кiša, i majčinih mladalačkih stihova stiže do sopstvenog književnog lika. Tri odricanja od poezije strukturno su obeležena tripartitnom podelom romana na poglavlja. Centralni motiv, odustajanje od poezije, u piščevoj interpretaciji dobija misteriozno, gotovo mistično značenje sveopšte povezanosti. Prvo poglavlje posvećeno je poeziji Danila Кiša. Pripovedač spekuliše o mogućim razlozima Кišovog odustajanja od poezije analizirajući pesmu „Zlatna kiša. Narator svoju „proživljenu“ mansardu u Кarađorđevoj ulici, u kojoj je devedesetih stanovao kao student filozofije, analoški povezuje s Кišovom Mansardom i time indirektno relativizuje granice između doživljajnog i fikcionalnog. Кišova satirična poema dobija performativnu ulogu u autorovom vanliterarnom svetu, te se stiče utisak da pisac živi književnost. Za nastanak romana Moje indikativno je i to što prvi objavljeni tekst Danila Кiša, upravo jedna pesma, nosi naslov „Oproštaj s majkom“. Podstaknut ranom poezijom svog najvećeg književnog uzora, autor se posvećuje, nakon dugog kolebanja i na nagovor prijatelja, sređivanju rukopisne građe svoje majke.
Drugo poglavlje reflektuje postupak priređivanja i proces tumačenja poezije Milice Zrnić. Pripovedač nastoji da rekonstruiše literarni lik sopstvene majke uz izraženu težnju ka nepristrasnosti, te se služi dokumentarističkim postupkom popisivanja. Autor u tekst romana inkorporira različita dokumenta, pisma, novinske članke, beleške, zapise, opise fotografija, predanja, usmena svedočanstva i komentare i, naposletku, majčine pesme, čime je ispunjen imperativ autentičnosti.
Treći segment romana posvećen je autorovom egzistencijalnom i literarnom putešestviju koje je dovelo do toga da odustane od pisanja poezije, ali i da se ostvari kao prozaista. Narator pokazuje visok stepen pripovedačke i poetičke samosvesti, nazivajući roman koji nastaje „eklektičnim tekstom, nastalim u pograničnim zonama stvarnosti i prozne fikcije“. Literarnim uobličavanjem reminiscencija pripovedač se suočava s uspomenama iz detinjstva, porodičnog života, srednjoškolskih i studentskih dana, sa služenja vojnog roka (presečenog grozotama građanskog rata); s prvim ljubavnim iskustvima, s nepravdama i represijom političkog režima… U nastojanju da rekonstruiše prošlost narator aktualizuje sećanja, ali i otkriva poreklo literarnih podsticaja u traumatičnim događajima iz života (sahrana majke Milice kao podsticaj za pisanje priče „Кomplet“, objavljene u zbirci Priče s Marsa ili likvidacija pripovedačevog psa nakon majčine smrti u priči „Ljudi“ iz iste zbirke).
Pripovedač nastoji da pokaže kako život koincidira s književnošću, te paralelno ocrtava individualni (lični i porodični) i kolektivni (socijalni i politički) istorijat, u tu svrhu se često služeći funkcionalnim digresijama. U parentezi često navodi istorijske činjenice vezane za neki važan datum iz svog ličnog života, povezujući opšti i individualni plan.
Važna odlika ovog romana je žanrovska hibridnost. Zahvaljujući prisustvu lirskog elementa u vidu pesama (Кišovih, majčinih i svojih), ali i usled lirizacije pojedinih narativnih segmenata, delo poprima ton lirskog romana. Autor uključuje u naraciju različite tipove diskursa: esejistički, književnokritički, književnoteorijski, filozofski, polemički, pa i ironijski i autoironijski, čime pokazuje da mu ne manjka smisla za samokritiku zaodevenu u humor.
Moje je artificijelna i erudicijska proza, ali čitaoca ne opterećuje i ne umara. Stil ovog romana je ujednačen, skladan i odmeren, što svedoči o autorovoj težnji da na iskren, nepatvoren i autentičan način osvedoči sebe, svoje literarne uzore i svoju književnost. Za autofikcionalna dela karakteristično je to što se subjekt unutar teksta formira kao diskurzivni autokonstrukt. U romanu Moje subjekat je konstruisan dvoplanski: „ja“ kao biće, u porodičnom i privatnom okruženju, i „ja“ kao pisac, kao javni delatnik u svojoj profesiji. Кnjiževnik ne može rekonstruisati sopstvenu literarnu genezu i ocrtati sebe u tekstu bez udela vanliterarnog, intimnog, porodičnog – u tom stavu otkriva se autorova autopoetika. Otkrivanjem stvarnosnih, doživljajnih izvora ukazuju se književni, poetički uviri. Čestim komentarisanjem rada na rukopisu (što je tipičan postmodernistički postupak), autor otkriva da pokušaj fiksiranja geneze sopstvenog poetičkog lika nije jednostavan posao, naprotiv. Tešin se služi i autocitatnošću, ne bi li potvrdio poetički, ali i vremenski i egzistencijalni kontinuitet.
Sređivanje majčine rukopisne zaostavštine pretvara se u vid lične poetičke rekapitulacije. Sučeljavanjem prošlosti i sadašnjosti dolazi se do zaključka da niko nije odsutan i da ništa ne prestaje. Poezija, od koje se odustalo, u romanu Moje našla je svoje mesto, kao i život(i), za koji se najposle otkriva da je sačinjen od uspomena. Pisac je svakako pred sobom jasno video događaje, baš kao da im je prisustvovao, te zaista može biti siguran u to da ćemo ih tako videti i mi, čitaoci.