U vremenu zlih duhova

Srđan V. Tešin

Vlado Žabot, Vučje noći, prevod Ana Ristović, Arhipelag, Edicija Sto slovenskih romana, 2015.

Beograd, 24. septembra 2016.

Radnja romana Vučje noći slovenačkog autora Vlada Žabota (prevod Ana Ristović, Arhipelag, Edicija Sto slovenskih romana, 2015), u kome se ispituje zaostavština paganskog u savremenom svetu, kako je primetila Tamara Krstić, pada u vreme koje ograničavaju vlasti pape Urbana VII (1590) i Urbana VIII (1623-1644). To kad papu Urbana glavni junak nazove Vrbanusom, može da predstavlja smernicu čitaocu da se opredeli „ko je s nama a ko protiv nas“, jer se u imenu vrhovnog poglavara Crkve, skriva ime Vrban, naziv za paganskog demona, starijeg od hrišćanstva. Vučje noći su roman koji suprotstavlja hrišćanstvo paganskoj prirodi, a verujućeg pojedinca usmerava protiv paganskog kolektiva. Ali, da krenemo redom.
Orguljaša, crkvenjaka, zvonara i propalog studenta muzike Rafaela Medena crkvene vlasti su poslale u Vrbje sa zadatkom da pripremi sve za župnikov dolazak. Otada je prošlo dosta vremena i popijeno je previše rakije. Na tom mestu nije imalo o čemu da se misli: svi njegovi nekadašnji snovi su propali. „I oni o muzici, da. Sve je otišlo u propast. Ta velika obećanja, te velike misli, ponizna pobožnost, ljubav, vera i čar spasa – čak i sam Bog.“ Prethodni župnik Leopold Srnec je, tek tako, iznenada nestao. Seljani su pričali da ga je močvarni đavo uzeo pod svoje. Rafael besomučno pije i dosađuje se. Onda u mesto stiže njegov profesor Azar Mihnjik, vrhunski stručnjak za teoriju muzike, strah i trepet konzervatorijuma, s Jemimom, mladom, talentovanom učenicom, zapravo, devojčurom od nekih sedamnaest godina, kako bi preuzeli brigu o crkvi. Rafael zna da se ti matori, pokvareni jarčevi zaljubljuju u baš takve naivne curice.
Vlado Zabot omotnica VLADO ZABOT
Profesor je postavljen za horovođu u župi Vrbje, a Rafael biva premešten na više mesto pomoćnika horovođe. Već prve noći koju je proveo s Mihnjikom i Jemimom bilo mu je jasno da se nešto probudilo iz duboke tame i da neće stati dok ne dođe po svoje. S tim mislima je sutradan krenuo put sela da seljake pridobije za vežbe hora. U Aginoj birtiji se pomešao s drugim pijanim licima. Mujc, jedan prilično nacvrcani muškarac, u kafkijanskoj atmosferi, priča mu o tome kako je starog Greflina, gospodara župljanske šume, začarala mlada i živahna žena. „Začarala ga je. Vrbanova perut, a šta bi drugo… To ženske opsedne i zaposedne. To samo ženske mogu da nađu. Udate. Onakve kojima njihov čovek kod kuće nije dovoljan.“ Ta perut ostaje tamo gde se Vrban očeše poput nekakvog prljavog sivog loja. Posle toga ženska kojoj je ta perut namenjena ne zna šta radi. Nešto je goni, proganja, nešto joj stalno prodire u misli, ne dozvoljava joj da spava ili da radi bilo šta drugo, sve dok ne začara muža pomoću Vrbanove peruti.
U Vučjim noćima nema nijednog ženskog lika koji odudara od gotovo mizogine slike pohotne, lascivne, razvratne, bludne, pomamne, razularene, strastvene, skaredne, perverzne i nevaljale žene. U Evropi je osuđeno i spaljeno oko 50.000 „veštica“ zbog seksualnih odnosa sa inkubima, đavolima koji su imali ledeno hladne penise, ali i zbog opštenja sa sukubima, ženskim đavolima. Žene su, dakle, stradavale zbog toga što su sujeverni muškarci verovali da su imale snošaj s đavolom (Vrbanom). Otuda ta veza između bludnice i đavolice u romanu Vučje noći.
A ko je Vrban? Seljani veruju da se on pojavljuje u toku vučjeg vremena, to jest, vučjih noći. Vučje noći su motiv iz slovenske mitologije. To je dvanaest noći oko Božića, zimskog solsticijuma, kad je moć svetlosti najniža, a moć tame najviša. Tada na Zemlju, u otvoreni svet živih, dolaze zle, htonske i zagrobne sile i uspostavljaju vlast. Tokom vučjih noći, po starom verovanju, bilo je opasno ići u mrak. Tako bi glasila simplifikovano opisana mitološka pozadina ovog odlično napisanog romana u odličnom prevodu.
Rafaelu je bilo jasno da će zbog sujeverja seljana sastavljanje hora biti mnogo zahtevniji zadatak nego što je predviđao. Šankerica Ana mu je rekla da se priča da je u Vrbju nekada živela veštica, koja i dalje dolazi tokom vučjih noći. Više od ove tvrdnje, iznenadilo ga je ono što je pisalo na cedulji koju mu je dala: „Profesor namerava da vas ubije!“ Rafael nije mogao da poveruje u pročitano, jer je profesora poznavao odavno: studirao je kod njega, štaviše, zbog njega je i napustio konzervatorijum (pre bi on njega mogao da ubije zbog propalih snova). Po šankerici, profesor može biti i sam Vrban, jer su Jemima i on par i rado se pojavljuju zajedno. Rafael tad još nije bio siguran u to da li su oni demoni, ali je spoznao da se u ljudima probudilo nešto pagansko, tamno, što nije više u okvirima hrišćanstva.
Svako ima svoj strah. Plašio se i molio Rafael dok se zavejanim putem vraćao u svoju crkvu. Zemlja je bila prokleta, a njeni ljudi, osim što su svi bili u srodstvu, bili su i tvrdoglavi, svojeglavi, ćudljivi, pozavađeni, zlobni, samoljubivi i opsednuti. Zli duh i njegova prokleta vlast nadvili su se nad Vrbjem. Ali to nije bila samo smetenost i izgubljenost među vučjim senkama, već je u pitanju bilo opšte zlo koje nije bilo moguće tako lako oterati. Stvarnost tokom vučjih noći čine privid, lutanja i groze.
U Rafaelov život i krevet se uvukla Jemima; ništa nije mogao protiv požude koja se šunjala parohijskim domom poput satira. Ali svaki đavo ima svoju đavolicu, oni su par, to su duhovi koju uđu u čoveka i ženu, koji onda sikću, gude, pevaju i plešu mimo njihove volje. Protiv jednog takvog satira se Rafael borio u sebi. Te sile preuzimaju vlast nad čovekom i on tada pobegne u samoću, znajući da ne može ništa više da uradi.
Kada su Mihnjik i Jemima odlučili da učestvuju u kostimiranim pokladama poznatim pod imenima Barbarino ili Noći bele vučice, Rafaelu je postalo jasno da su se proterani demoni vratili, da su stari, prljavi bogovi ustali i preuzeli vlast u Vrbju. On je mislio da su te mračne sile, nagoni i osobine odavno poražene. Rafaela je strah da je ljubav prema bližnjem, kao jedan od stubova hrišćanstva, razdrmana i razrušena. Čak je pomislio da su i župnika Srneca porazile sile koje kroz vekove nisu mogle da shvate da je stvarno spasenje u jednom jedinom bogu. On nikako nije mogao da pristane na slavljenje nekakve Bele vučice i Vrbana i svih tih drugih gluposti.
Maske su spale: Mihnjik i Jemima su zaista satir i nimfa. Slušao je kako noćima starac grglja i reži, a cura grca, ječi i piskutavo se kikoće. Rafael nije bio siguran u to da li je život milost, jer se ponekad učini kao kazna. A njegova kazna je bila ta što mu seljani, na odboru, nisu poverovali na reč kada je optužio Mihnjika i Jemimu da su veštac i veštica. Međutim, uskoro mu je postalo jasno da su se seljani, uz pomoć ovo dvoje, maskirali u đavole, plašili ga i zbunjivali među vrbovim drvećem i odveli ga u krevet pohotne, stare Greflinke. Naseo je kao najveća budala. U pitanju je najobičnija seoska jeretička zavera protiv njega, crkve i njenih zakona.
U dušama seljaka tinja kletva i peče mržnja. Oni će zbog prikrivenog besa i zla pre verovati u Vrbana nego u boga. U siromaštvu i bedi ljudi još samo mogu da mrze jedni druge. Rafaelova hrabrost probuđena rakijom terala ga je na delovanje, ali uzalud, niko nije želeo da ga sluša. Sve će na kraju prekriti sneg, hladna i bela samoća i ćutanje. Do novih vučjih noći.