
Moj susret sa izbeglicama
Aleš Šteger
Arhipelag magazin ekskluzivno objavljuje odlomak iz teksta Aleša Štegera koji je nastao u neformalnom izbegličkom kampu pored Beogradske autobuske stanice u nedelju 2. avgusta tokom 12 sati javnog pisanja o velikoj izbegličkoj drami našeg vremena. Život u koferima. Život u rancima, u vrećama za spavanje, u pokidanim šatorima. Život u čekanju na život.
Beograd, 3. avgusta 2015.
U Beogradu sam često bio. Upoznavao sam ga u vreme ratova rata na Balkanu, video sam njegove svetle i tamne strane. Kada sam pre nekoliko meseci odlučio da izaberem novo mesto za projekat Na kraju zapisano, bilo mi je jasno da bih ovog puta želeo da reagujem na činjenicu izbegličke tragedije koja je ujedno tragedija redefinisanje evropske samospoznaje. Isprva sam mislio da to bude Lampeduza. Lampeduza je već dugo u mašti Evropljana i deluje kao metafora dalekih granica Evrope. Tamo negde daleko postoji problem, ali ga mi ne vidimo. Negde, iz dana u dan, iz mesec u mesec, iz godine u godinu tonu i dave se na desetine, na stotine ljudi koji ne žele ništa drugo nego da žive u miru, ali mi, Evropljani, ne mislimo o tome. Nekoliko meseci kasnije Lampeduza je preplavila Evropu. Možemo je naći na Kritu, u pograničnim gradovima Makedonije i na glavnoj železničkoj stanici u Budimpešti. I nalazimo je takođe ispred glavne autobuske stanice u Beogradu. Tamo je malo ostrvo trave spaljeno na letnjem suncu i posuto smećem. Ovo ostrvo je prebežište stotina i stotina izbeglica koji su doplivali ovde na putu napred, ka Zapadu. Lampeduza je ostrvo ispred autobuske stanice u glavnom gradu Srbije i ime na svim nacionalnim TV stanicama u svim jezicima samoproglašene Evrope. U to ime se govori i objavljuje prvenstveno da zatvorite granice uz povremene pokušaje proterivanja onih koji nemaju gde da odu. Ako pažljivo oslušnemo, voleli bi da budu sahranjeni u zemlji ili izbačeni iz evropske klimatske zone. Ali ovo je retorika. Činjenice su drugačije, mnogo nemilosrdnije, direktne, brutalne.
Dok ovo pišem, Orbanova Vlada gradi istorijski zid na mađarsko-srpskoj granici. Kao Dok ovo pišem, desetine hiljada izbeglica pešači sledeći puteve na severozapadu u nadi u bolje sutra. Dok ovo pišem, ulazi strah u kosti Evropljana da će imati neko ko će odgristi njihovo parče hleba (koji većina ima u izobilju). Dok ovo pišem, mali glas emituje retoričke puhljice o Evropi solidarnosti, multikulturnoj Evropi, sekularnoj Evropa, demokratskoj, otvorenoj, tolerantnoj i humanoj Evropi. Evropa je sve manje u stanju da se pogleda u ogledalo – umrla od straha kada bi videla homofobno, nacionalističko, neprijateljsko čudovište koje su se svi ostavili.
Sunčano, plavo-modro jutro u 7:30.
Nedelja.
Vetar, topao i lagan, južni vetar i vetar zaborava, vetar u kojem živimo i vetar koji stalno briše naše tragove.
Sedim na klupi. Kada zaduva, sve mrtvo oko mene oživi.
Mrtvi listovi se pokreću.
Mrtve kutije cigareta lete kroz vazduh.
Mrtve plastične kese postaju metafora neumornih ljudskih duša koje lutaju. Koji lutamo.
U smetlištu pored moje klupe vetar nosi plastičnu bocu kole, muško donji veš, podiže ostatke hrane, podiže opuške i vitla njima iznad tla.
Premešta karton na kome spavaju žene i deca, mrsi kose muškaraca koji leže na susednim klupama i pospano čekaju.
Čekaju.
Čekaju.
(Ova reč od čelika može da se pregrize samo mlečnim zubima, tako da čekanje traje i traje…)
Na drugom kraju je česma.
Tamo odlaze da se umiju.
Muškarci se briju, deca koja se umivaju piju vodu.
Dugme koja aktivira voda je previsokp, samo za odrasle. Deci treba pomoći, kod dugmeta na česmi, daleko od kuće.
Prolazi dečak. U rukama nosi dve prazne plastične boce vode. Nešto mi je rekao na arapskom jeziku. Ne kapiram, ali nasmejali smo se jedan drugom, neznaanaanc neznancu, najprirodniji način da se kaže nešto jeste neću ti ništa, s tobom sam, ne boj se.
S tobom?
Pre dve noći sam se probudio, napolju je padala kiša. Pomislio sam na vas koji me sada okružujete, koji mi ne izlazite iz srca, na sve vas kojki tražite sklonište pod nadstrešnicama, podvožnjacima, pokrivenim parkinzima, krošnjama drveća. Na sve vas koji ste izučeni na milost i nemilost okolnosti i sudbine.
Čovek je rođen pod plavim nebom. Pod plavim nebom i umire. U međuvremenu, međutim, voleo bi da mu pod nogama izraste malo domovine.
U ovom parku su ostaci trave, spaljena zemlja, gomile đubreta i ljudi bez domovine.
Život u koferima.
Život u rancima, u vrećama za spavanje, u pokidanim šatorima.
Život u čekanju na život.
Dečak se vratio.
Stoji ispred mene i osmehuje se.
Kaže da se zove Ahmed.
Ne razume reči koje mu govorim, ali su njegovi beli zubi i osmeh čisto zlato u ovom jutru, u ovom ostrvu usred Beograda.
Sada je sa Ahmedom došao drugi dečak, njegov prijatelj.
On kaže da se zove Muhamed.
Pokazuje rukama da ga sačekam ovde na klupi, on će se vratiti.
Sada je 7:50, radnja je i dalje zatvorena, ali obližnji supermarket je otvoren.
Unutra, samo stanovnici ostrva, Arapi, Afrikanci, Iranci, Kurdi, ljudi koji su ostavili iza sebe svoje domove u pepelu, ljudi koji su žrtvovali svoje domove da bi preživeli ili barem za bolje sutra.
Za bilo kakvo sutra.
Kupujem banane, kupujem breskve, kupujem jogurt, hleb i Kiki bombone.
U sebi osećam bezmernu tugu koju mi naređuje da kupim i podelim, ali to nije jednostavno.
Kad sam se vratim, dečaci su me čekali. Dao sam svakome podjednako, jogurt i hleb, i dve banane i breskvo.
Zahvale i pobegnu.
Vetar je svuda oko nas, na ovom ostrvu. Vetar donosi ovde beskućnike da nađu dan ili dva odmora između neizvesnosti, neprijateljstava i nepoznato koje ih čeka.
A onda ih opet oduva.
Vetar je pošten, jer oni ne znaju volju.
Muškarci na susednim klupama polako se okreću.
Uglavnom sede, gledaju u svoje mobilne telefone, ili leže na travi i u tišini zure ispred sebe.
Sunce izlazi iznad krovova.
Nedelja.
Drugi avgust. Juče je zvanično počela izgradnja mađarskog zida na granici sa Srbijom.
Sećam se prvog prizora kada su probno izgradili 150 metara zida u četiri moguća tehnička rešenja, još neodlučni koji je zid najjeftiniji i najefikasniji.
Takođe se sećam druge scene iz 1989. godine na austrijsko-mađarskoj granici, kada su Mađari s tolikim zanosom sekli bodljikavu žicu Gvozdene zavese.
Vredni učenici rađaju vredne učenike.
Biće postavljene kamere duž granice između Srbije i Mađarske.
Sudbina hoće da je svega nekoliko kilometara razlika u dužini između žičane granice i zida koji je razdvajao Istočni i Zapadni Berlin.
Ispred autobuske stanice je ostrvo puno izbeglica iz Sirije, Avganistana, Iraka, Libije, Somalije, iz Jemena i bogzna odakle još.
Park je prepun ljudi koji su izgubili svoje domove, koji su napustili svoje blićnje da bi mogli da živi. Park je prepun ljudi koji se nadaju da će vremenom moći da se spasu čak i oni koji su ostali.
Čitave porodice s troje ili petoro dece zbijaju se na kartonskim kutijama na obližnjem parkingu između vozila. Parking ima nadstrešnicu, čuva od hladnoće, od vetrovite noći, od kiše.
Kiša lako može ove ljude da uspori, ali ne može da ih zaustavi.
Zima lako može da ih ubije, ali ne može da ih zaustavi.
Ne postoji zid koji bi lako mogao da zaustavi taj topli vetar.
Avgust je, i vetar je i dalje topao. Šta će biti za dva meseca?
Šta će biti, šta će biti kada dune ledena košava?
Nastaviće se