Stvarnost vas dotiče, o njoj morate nešto progovoriti

Ana Ristović

Svuda je dominantna potreba za prezentacijom, dok je, sa druge strane, ljudska usamljenost i otuđenost sve veća.

Beograd, 20. juna 2015.

Razgovarala: Tamara Lakić

Na 4. Beogradskom festivalu evropske književnosti nova knjiga pesama Ane Ristović Čistina doživeće festivalsku premijeru u četvrtak 25. juna u 19 časova.
Ana Ristović je objavila knjige pesama: Snovidna voda, Uže od peska, Zabava za dokone kćeri, Život na razglednici, Oko nule, P. S. (izabrane pesme), Meteorski otpad, Nešto svetli (izabrane i nove pesme). Dobitnica je „Brankove nagrade“, nagrade „Branko Miljković“, nagrade Sajma knjiga u Igalu, nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju, nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“, kao i „Disove nagrade“ za pesnički opus. Njene pesme su prevođene na brojne jezike i zastupljene su u više domaćih i stranih antologija, a pojedinačne knjige su joj prevedene na nemački, slovenački, slovački i mađarski jezik. Prevodilac je sa slovenačkog jezika, s kojeg je do sada prevela više od dvadeset knjiga savremene slovenačke proze i poezije.

Vaše nove pesme u knjizi Čistina pretvaraju elemente stvarnosti u poeziju. To je intenzivan odnos, prepoznatljiv i u Vašim ranijim knjigama. Kažite nam nešto o tom osećanju stvarnosti i o odnosu stvarnosti i poezije.
– Poezija bez stvarnosti ne može, kao što ni književnost ne može bez jezika. Kakva bi to bila poezija u koju ni na koji način ne bi prodirali elementi stvarnosti, kakva bi to bila poezija u 21. veku koju ne bi doticao pogled kroz vlastiti prozor? Bila bi nalik hladnom mauzoleju ideja, jer misaoni svet otrgnut od stvarnosti je svet u kojem se i ideje sahranjuju pre no što se i rode. Pa i poezija čiji motivski svet čine maštenski prizori, koliko god on bio fantastičan i te kako je inspirisana stvarnošću. Stvarnost vas dotiče, o njoj morate nešto progovoriti. Da pesnika ne bi inspirisala stvarnost, on bi morao da živi pod staklenim zvonom, izolovan i od samog sebe i od vlastitog emotivnog života, tako da zaista ne bi ni imao o čemu da piše. Ukoliko bismo u želji za nekakvim bekstvom pokušali da zatvorimo na jedan dan oči od stvarnosti, shvatili bismo da je to nemoguće: vesti i informacije su ono što nas stalno bombarduje, počevši od ekrana našeg mobilnog telefona, preko svih drugih medija. U svojim pesmama stvarnost uvek propuštam kroz izvestan filter oneobičavanja, dovodeći u međusobnu vezu ponekad nespojive stvari i motive koji mi se učine interesantnim.

Za Vaše nove pesme stvarnost nije samo standardna svakodnevica. Prepoznajete novu stvarnost u virtuelnim prostorima interneta i socijalnih mreža.
– Virtuelni prostori interneta i socijalne mreže su činjenica koja je deo naše svakodnevice. Prosečno, čovek dnevno provodi više od 4,5 sati za internetom, izložen neprekidnom nasilju informacija od kojih postaje zavisan, a istovremeno, što je paradoksalno, uporedo sa sve većom dostupnošću vesti o svetu, on o istom tom svetu sve manje zna. Informacije koje usvaja su senzacionalističke i protutnje kroz njega kao džip kroz pustinju – trag širokih guma veoma brzo nestaje. Kada bacite pogled na društvene mreže, možete da zaključite da je na njima „druženje“ manje važno od pojavnosti, prezentacije vlastitog tela (nema postojanja izvan fotografije i to one na kojoj delujemo uspešni, lepi i srećni). U suštini, koji god medij da pogledate bio to internet, TV ili štampane novine, vi neprestano bivate zapljusnuti krikom: „POGLEDAJ ME! VIDI ME!“ – koji ispuštaju naslovne stranice, vesti, fotografije vaših prijatelja, njihovi statusi; svuda je dominantna potreba za prezentacijom, dok je, sa druge strane, ljudska usamljenost i otuđenost sve veća. Kada izađete na ulicu, odete u prirodu, uđete u autobus, ono što ćete prvo ugledati su ljudi koji neprestano gledaju u ekrane svojih mobilnih telefona, zavirujući u tuđu stvarnost. Bojim se da ćemo biti svedoci budućnosti u kojoj će ljudi nositi naočari-mini kompjutere i da će šetati ulicama sada zaista ne gledajući ni u šta drugo osim u iluzorni svet koji nudi ekran.

Čistina je naslov Vaše nove knjige. Reč čisto ili čistije javlja se u nekoliko pesama u knjizi. Kako prepoznati tu čistinu? Šta je čisto?
– Istina je da je naslov ove moje knjige pozajmljen od naslova jedne moje pesme iz zbirke Oko nule. Rado se igram vlastitih pozajmica, kao da na neki čudan način pletem nevidljivi lanac, vezivno tkivo između pojedinih zbirki. Učestalost pomenute reči u knjizi je, međutim, sasvim slučajna.

Kako vidiš prostor poezije danas? Da li se smanjuje mogućnost njenog odjeka u javnosti?
– „Poezija je majušno zrnce nadahnuća koje menja ukus sveta“, napisao je Zagajevski. Danas se malo čita poezija, ali krug njenih čitalaca uvek je činio uzak krug posvećenika i nad tom činjenicom ne treba lamentirati. Međutim, ukoliko pesma uspeva da dopre do jednog jedinog čitaoca i da uzburka, uskomeša, pokrene njegov unutrašnji svet i na bilo koji način ga podstakne i dotakne, naišla je na pravi odjek. Pesmu i pišete zbog običnog čoveka koji u tišini svoje sobe, ispružen u fotelji ili na krevetu, možda vozeći se autobusom ili putujući negde vozom ili avionom drži na krilu vašu knjigu i dugo se ne odvaja od jedne stranice. Kada je reč o javnosti, već predugo smo svedoci toga da se emisije iz kulture emituju u sitnim satima i obično bivaju pomerane i odgađane što zbog sportskih mečeva što zbog skupštinskih sednica ili, jednostavno, nestaju sa malih ekrana na kojima se pornografija šou programa i rijalitija širi poput naftnih mrlja: neko na tom zatupljivanju mase opako zarađuje. Isto tako, rubrike za kulturu i književnost, a samim tim i za osvrtanje pažnje na poeziju, nestaju iz dnevnih novina. Ta egzekucija je sve masovnija.

Kako vidiš današnjeg čitaoca poezije? Ko je on? Koje bi mu pesničke knjige svakako preporučila?
– Čitalac poezije je onaj iz prethodnog pitanja. Preporučila bih mu poeziju Vislave Šimborske, Fernanda Pesoe, Konstantina Kavafija, Tomaša Ružickog, Rolfa Jakobsena, Jehude Amihaja… preporučila bih mu da sam traga i prepisuje u jednu svesku, rukom, pesme koje mu se dopadaju. Ako je reč o iskusnom čitaocu poezije koji je pomenute pesnike već čitao i koji je željan da uživa u otkrivanju nečeg novog u domaćoj poeziji, preporučila bih mu, od onoga što sam čitala kada je reč o knjigama novih, mladih pesnika, zbirku Oniričke pesme Ilhana Pačariza i Flamenko utopiju Nadije Rebronje.