Ekonomska promišljanja nad padom Konstantinopolja

Branko Milanović

Svi potrebni sastojci bili su prisutni i u Kini i u Istočnom rimskom carstvu, ali nigde nije došlo do razvoja: zašto? Istorija je korisna – čak i za ekonomiste.

Beograd, 10. juna 2016.

U nedelju, 29. maja, obeležena je godišnjica pada Konstantinopolja 1453. U poslednje vreme čitao sam (u nekim slučajevima ne prvi put) knjige o poslednjem periodu Konstantinopolja, nakon privremenog spasa 1402. godine koji je obezbedila Tamerlanova pobeda nad Otomanskim carstvom, i kako i zašto ta etapa nije iskorišćena na bolji način. Ali razmišljajući o Rimskom carstvu i onom što se (donekle neprecizno) naziva Istočnim rimskim carstvom, došao sam do dva, rekao bih zanimljiva, zapažanja.
Pre svega, zašto nije došlo do Industrijske revolucije u Istočnom rimskom carstvu? Ovo pitanje vuče korene od čuvene nedoumice Mihaila Rostovceva iz tridesetih godina prošlog veka: „Otkud to zaobilaženje od nekih deset vekova? Zašto naizgled moderne tržišne institucije Rima nisu iznedrile barem ekonomski razvoj nalik lombardijskom, ne u 14. veku, već u 4. veku?“ Mnogo je odgovora na to pitanje. Neki ističu spoljne faktore poput „varvara na kapiji“, dok drugi, poput samog Rostovceva, veruju da je do slabljenja i sloma carstva došlo zbog nemogućnosti da pripoji niže klase i zbog „kočnice“ u vidu sve jače vojne birokratije. Neki, poput Marksa i Alda Skijavonea, veruju da je krivac bilo ropstvo: jeftina radna snaga koja nije pružala podstrek za primenu mašina za obavljanje poslova, za čiji razvoj su u tom trenutku postojali tehnički uslovi. Na kraju, ima onih koji u debati između „modernističke“ i „primitivističke“ strane – Mouzis Finli i Karl Polanji – smatraju da rimske institucije nisu imale sve potrebne klice za kapitalistički razvoj.
Gde je mesto Istočnog rimskog carstva u toj diskusiji? Čini mi se da bi najprigodniji odgovor na pitanje Rostovceva bio da pogleda „zemlju“ o kojoj je postavio pitanje: ta zemlja je bila nastavak Rimskog carstva – ne, bila je samo Rimsko carstvo (Konstantinopolj je postao glavni grad 330 n.e, nekih 80 godina pre prvog pustošenja Rima), opstajući još 800 ili 900 godine bez ikakvog prekida. (Odnosno ukoliko proglasimo da je Rimskom carstvu kraj došao 1204, kad su krstaši osvojili Vizantiju.)
Zar nije bilo dovoljno vremena da se otkrije da li su antičke institucije mogle da postanu kapitalističke? Čini se da je osam ili devet vekova i te kako dug period. Osim toga, koje je, kulturno i institucionalno, mesto bilo pogodnije za razvoj od Istočnog carstva, direktnog nastavljača veće rimske celine sa obrazovanom elitom, istim institucijama, stabilnom valutom (solidusom, „dolarom Srednjeg veka“), solidnom zaštitom privatne svojine, ljudima koji su znali grčki i latinski te su bili u stanju da čitaju sve, počev od Herodota do Kolumelinih spisa o poljoprivredi, bez potrebe za prevodiocem, s rimskim zakonima koje je Justinijan sistematizovao i pojednostavio. Zašto se tu nisu razvile „buržujska vrlina“, „inkluzivne institucije“, Lendisova „kultura“? Ili je, možda, bila potrebna srećna okolnost posedovanja uglja i velike radne snage na istom mestu? Ipak, uprkos svim ovim prednostima, niko ne bi, čitajući istoriju Istočnog rimskog carstva, pomislio da je postojala ikakva mogućnost da se razvije u smeru kapitalizma. Bilo je feudalističko do srži.
Ne znam zašto tamo nije uspela da se razvije tržišna ekonomija s plaćenom radnom snagom, i mogu samo da nagađam da je mogući uzrok vojna birokratija, zemljišni magnati (otud i visoka nejednakost), opsesija hrišćanskom teologijom koja je uvlačila najbolje umove u sterilne rasprave (bilo bi lepo kad bi antihrišćanin poput Gibona mogao da nam kaže zašto Istočno carstvo nije moglo da postane kapitalistička sila!), česti ratovi sa Arapima, Persijancima, Rusima, Normanima, Bugarima, Pečenezima, Avarima, Otomanskim Turcima… da li ima još neki potencijalni razlog?
Imamo obilje novijih akademskih radova o tome zašto Kina nije postala kapitalistička i započela Industrijsku revoluciju (izvrsnu diskusiju naći ćete u knjizi Pera Frisa Spas od siromaštva, naročito u poglavlju „Zašto nema smisla nazivati kapitalističkom Kinu u doba dinastije Ćing…“), ali čini mi se da bi jednako zahvalno i informativno bilo proučavati zašto se to nije desilo Istočnom rimskom carstvu koje je naizgled imalo sve preduslove. Svi potrebni sastojci bili su prisutni i u Kini i u Istočnom rimskom carstvu, ali nigde nije došlo do razvoja: zašto?
Drugo zapažanje vezano je za trgovinu i ratovanje. Istorija Istočnog Mediterana izuzetno je poučna u pogledu načina na koji bi trebalo da razmišljamo o trgovini. Dobronameran pristup koji je počeo s Rikardom uvek je trgovinu smatrao dobrovoljnom aktivnošću između dve strane bez ikakve spoljne ekonomske prisile. Nijedan čitalac istorije Istočnog rimskog carstva ne može da deli to stanovište. Trgovina i vojska su išli ruku pod ruku. To je najočiglednije u trgovačkim gradovima-državama poput Venecije i Đenove, a ne u velikim carstvima koja su u svakom slučaju morala da imaju vojske. Ako mislite da je trgovina čedo mira, ne bi bilo razloga da ovi gradovi-države drže velike pomorske flote, da vode bitke, osvajaju ostrva i da pod vojnom pretnjom pregovaraju o posebnim pravima na uvoz i izvoz bez poreza. Trgovina, dug i vojska uvek su išli zajedno. Nijednom turisti na bilo kom grčkom ostrvu neće promaći prizor velikih venecijanskih i đenovljanskih tvrđava koje se nisu mogle izgraditi bez novca i radne snage, ali ni bez vojnog prisustva koje je omogućavalo kontrolu ili osvajanje ostrva u prvom mahu.
Kad je počeo Četvrti krstaški pohod, prvi grad koji su krstaši opljačkali bila je hrišćanska luka Zara (današnji Zadar u Hrvatskoj), rival Venecije. Dužd je platio krstašima da put uništenja započnu od grada u kome su živeli takođe hrišćani. Veza između trgovine i rata koja se nastavila tokom istorije, pogotovu u 19. veku, baca jasnije svetlo i na kolonijalizam. Kao što je holandski guverner u Bataviji napisao direktorima Holandske istočnoindijske kompanije (što sam naveo u mojoj nedavno objavljenoj knjizi): „Vaše ekselencije iz iskustva znaju da trgovina u Aziji mora da se odvija pod zaštitom vašeg oružja, i da se to oružje mora platiti zaradom od trgovine, te da ne možemo trgovati bez rata niti ratovati bez trgovine.“
Trgovina je pratila vojnički barjak u Africi i Aziji (Lejf Venar i ja napisali smo tekst u kome smo kritikovali Rolsovo ishitreno prihvatanje „doux commerce“ stanovišta o trgovini). „Neravnopravni sporazumi“ s Kinom bili bi nezamislivi bez evropske vojne nadmoći i pretnje koju je implicirala; pobeda u Opijumskom ratu – što je još jedan primer bliske povezanosti između ove dve stvari – izvojevana je oružjem. „Slobodna trgovina“ je u Indiju i Afriku stigla „kroz puščanu cev“.
Trgovina, potpomognuta oružjem, često je bila izvor bogatstva koje se dalje uvećavalo monopolističkim ili monopsonističkim praksama, zelenašenjem ili, u nekim slučajevima, kroz preduzetništvo. Dakle, poreklo bogatstva često je bilo ekstraekonomsko. Ali ta potreba za vojnom moći, ako je neko želeo da trguje i da bude bogat, najbolje se vidi na primeru trgovačkih gradova-država kojima u svetu bez prinude, vođenom dobronamernom komparativnom prednošću, ne bi bile potrebne flote, topovi i plaćenici.
Istorija je korisna – čak i za ekonomiste.

P.S. Sezona izbora i referenduma je pred nama i strasti su se uskomešale, te bi valjalo da malo jasnije objasnim moje stanovište o trgovini i ratu. Kada smo Lejf Venar i ja istakli da su trgovina i rat povezani, zauzeli smo poziciju suprotnu donekle naivnom i mehanističkom gledištu (koje podržava Rols) da su slobodni narodi koji trguju nužno miroljubivi. Zaista, vojna moć često se koristila za pribavljanje prednosti u trgovini ili naprosto za pljačkanje slabijih zemalja. Ali to ne sugeriše da se vojna sila uvek koristila u te svrhe. Ponekad, kao u slučaju američke kontrole trgovinskih ruta na Pacifiku ili Pompejeve kampanje protiv Kilikijskih pirata, vojska je neophodna da bi trgovina i razvoj uopšte bili mogući. U ovim situacijama, oružje igra ulogu sličnu domaćem monopolu na nasilje koji garantuje poštovanje prava na svojinu i ljudskih prava u načelu.

Prevod sa engleskog: Ana Ješić

Autor je poznati ekonomista, jedan od vodećih svetskih stručnjaka za pitanje nejednakosti, profesor na City University u Njujorku, nedavno je objavio knjigu Globalna nejednakost.

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs