Tri srednje klase i populizam

Branko Milanović

Bolest populizma, kome su za sve probleme krivi globalizacija i stranci, jeste zaista razlog za veliku zabrinutost.

Beograd, 20. avgusta 2016.

U novembru ove godine američki glasači će birati između populizma i plutokratije. Ovaj izbor je jasno naglašen u četvrtom poglavlju moje knjige Globalna nejednakost koju sam napisao pre više od godinu dana, iako u to vreme nisam mogao da predvidim vanredne uspon Donalda Trampa.
Taj uspon, u kombinaciji s populističkim reakcijama protiv globalizacije, imigracija i stranaca, postao je tema tekstova u novinama i časopisima u toj meri da su neki, poput New York Reviev of Books, tvrdili (naravno, s vremenske distance) da je populizam bio i neminovan i predvidljiv. To je, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama već i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i drugde, podstaknuto (kao što se uobičajeno tvrdi) veoma sporim rastom ili nultim realnim rastom prihoda u kategoriji sa srednjim dohotkom u bogatim zemljama. Akcije ove srednje kategorije su u opadanju tokom poslednjih 30 godina između 1 i 4 procenta BDP poena u ključnim razvijenim zemljama. Ova pojava stoga nije samo američka: uobičajena je u svim bogatim zemljama.
Ali dok su izvori populizma na Zapadu izgleda razumljivi i „racionalni“ u smislu da je populizam izazvan ekonomskom krizom, sličan proces uspona populizma u Kini izgleda teško objašnjiv, jer nije praćen opadanjem nego rastom srednje klase. Teorija modernizacije nas navodi da verujemo da rast srednje klase treba da pokreće demokratizaciju. U stvari, to je ono što smo mogli da pratimo tokom proteklih 40 godina, od Revolucije karanfila u Portugalu do pada komunizma ili širenja demokratije u Južnoj Koreji i Tajvanu i u celoj Latinskoj Americi.
Može li Kina da bude izuzetak od ove „pravilnosti“? To je pitanje koje verovatno i lideri kineske Komunističke partije postavljaju sebi. Ako su na to pitanje odgovorili potvrdno, moglo bi biti da su bacili peškir u borbi da zadrže vlast. Ali pošto se ne čini da su voljni da to urade, a svakako su svesni da ideologija „GDP-ism“-a, zasnovana na beskonačnom rastu realnih prihoda u praktično dvocifrenim brojevima, ne može da se održi, oni nastoje da preusmere javno mnjenje u pravcu populizma, bilo blago maoističke ili meke nacionalističke vrste. Ni jedna od ove dve tendencije još nije dovoljno snažna ili dovoljno „otrovna“, ali postoji potencijal za okret u jednom od ta dva pravca ukoliko to bude neophodno. Otuda, u kineskom slučaju, rastuća plima populizma nije izazvana ekonomskim neuspehom, već, naprotiv, ekonomskim uspehom koji čini težim održavanje starog političkog sistema ili pak nije u skladu s njim. To je kontradikcija između razvoja proizvodnih snaga i neadekvatnosti nadgradnje koju bi svaki marksista lako prepoznao.
Treća populistička reakcija odvija se u Rusiji. Ona je podstaknuta sasvim drugom silom. To svakako nije preveliki ekonomski uspeh, niti je to pak ekonomski neuspeh, ali jesu nepravedna privatizacija i resentiman i revanšizam, dva osećanja koja sežu unazad do kraja Hladnog rata koji je (pogrešno) protumačen na Zapadu kao pobeda nad Rusijom. To je taj narativ koji nalazi da su Putin i ruska srednja klasa neprihvatljivi i koji je u osnovi njihovog malignog populizma i nacionalizma. Pogrešno je videti taj tip populizma kao stvoren od strane vrha; pre će biti da je vrh samo dozvolio da se taj populizam izrazi, na isti način na koji uspon Trampa u Sjedinjenim Državama nije sam po sebi stvoren populizam, ali je njegov izraz postao prihvatljiviji. Dok su u prošlosti ljudi osećali neku inhibiciju da izražavaju jake ksenofobične ili rasističke stavove, inhibicija je nestala kada su politički lideri počeli da slobodno izražavaju takve stavove i da, uz to, dobijaju političku podršku za to.
Otuda su oni koji personalizuju problem i vide Trampa, Sija ili Putina kao krivce za „stvaranje“ populizma i pumpanje ksenofobije samo delimično u pravu. Tramp, Si i Putin dozvoljavaju izražavanje populističkih osećanja, ali ih nisu oni izmislili. Populizam je postojao i ranije i bio je zasnovan na realnim i razumljivim razlozima. Dijagnoza koja nas usmerava da uzrok naših problema vidimo, pre svega, u nekolicini političara navodi nas da propišemo pogrešan lek. Veoma nesavršeni lek sastoji se u pokušaju da se takvi političari zaustave u pokušaju da dođu na vlast ili da se obore. Takav lek nimalo ne doprinosi rešavanju osnovnog problema koji ih je doveo na vlast ili blizu preuzimanja vlasti.
Pravi lek mora da počne od tačne dijagnoze. A tačna dijagnoza je da u SAD populizam ima korene u neuspehu globalizacije da omogući opipljivu korist radničkoj klasi, u Rusiji je ukorenjen u burazerskom kapitalizmu i u nesposobnosti (ili nespremnosti) Zapada da uključi Rusiju kao ravnopravnog partnera, a u Kini je ukorenjen u neadekvatnom političkom sistemu. Kada vidimo tačan uzrok problema, možemo pokušati da ga rešimo. U suprotnom, bolest populizma, kome su za sve probleme krivi globalizacija i stranci, u tri velike sile koje kontrolišu 98% ukupnog nuklearnog naoružanja u svetu, jeste zaista razlog za veliku zabrinutost.

Prevod sa engleskog: Ana Ješić

Autor je poznati ekonomista, jedan od vodećih svetskih stručnjaka za pitanje nejednakosti, profesor na City University u Njujorku, nedavno je objavio knjigu Globalna nejednakost.

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs