Rukovati oprezno: angažovana literatura

Danilo Kiš

Kada u nekom društvu pisac može, bez spoljne prisile, bez kazne i kajanja da se angažuje, da menja svoje stavove, to je, ipak, znak slobode, slobode koja je jedini i neumitni sudija čovekove savesti: opasna, strašna sloboda!

Beograd, 22. februara 2016.

Kada se uzme u obzir sve što je bilo rečeno i napisano povodom angažovane literature (i gde se problem angažovanosti postavlja kao krucijalno pitanje umetnosti uopšte, kao magijska formula koja će otkriti jednom za uvek smisao svake umetnosti), kada se, dakle, svedu na zajednički imenitelj sve te magijske formule, ostaju nam sledeća dva opšta mesta: a) svako je angažovano delo valjano; b) svako delo ako je valjano jeste angažovano.
Na taj način, zadovoljena je svaka sujeta i svaka savest; svi smo mi jednako angažovani u našem vremenu, svi smo mi jednako dali svoj doprinos velikim (humanističkim) idejama ovoga sveta; niko nema razloga za kajanje, za grizodušje, ni oni koji su pisali ode Staljinu, ni oni koji su za vreme najvećih masakara i kataklizmi, pevali o mesečini! Danas, tačnije rečeno koliko još juče, bilo je pitanje dobrog ukusa biti angažovan pisac, angažovan svuda i uvek, danas za, a sutra protiv jedne te iste stvarnosti (mada je ta stvarnost bila manje-više ista danas i juče), angažovan po cenu velikih salta mortale, ali bez stvarnih moralnih konsekvenci!
U ovoj vrsti angažovanosti mogu se razlikovati, takođe, dva stava koja se ponavljaju do besmisla: s jedne strane, angažovani se pisac drži sa „užasavajućom doslednošću“ (izraz je Kolakovskog) svojih prošlih zabluda, uprkos činjenicama, uprkos otkrićima, uprkos svedočenjima, uprkos svemu; a, s druge strane, imamo pisca koji se premeće na trapezu angažovanosti a u smislu svojih najnovijih saznanja o svetu, menjajući istovremeno tačku gledišta, tačnije rečeno svoju političku orijentaciju, ostajući jednako „angažovanim“, mada sada već zastupa nešto sasvim različito od onoga za šta se zalagao juče. Jer, koliko još juče, on to, naravno, nije znao (rekli su mu, na primer, da je Hruščovljev referat delo imperijalističke propagande), ali danas stvari stoje drukčije, danas i on zna ono što nije znao juče, ali što je mogao znati da je hteo i smeo! I evo ga ponovo i jednako angažovana, uvek u prvim redovima, avangarda (kako se njemu čini), barjaktar, uvek spreman da promeni svoj barjak za neki drugi, ukoliko se nije jednom zauvek opredelio za prvu varijantu: dizati uvis uvek istu zastavu, makar ispao smešan u očima novih generacija. U svakom slučaju, ostaće mu divljenje onih koji poštuju „užasavajuću doslednost“.
Nekoliko teza bez zaključka: ono što se naziva angažovanošću na književnom planu donelo je više zla i ubilo je (u pravom značenju te reči) više ljudi i talenata nego ona druga, neangažovana književnost; angažovani pisac našeg doba bio je više nego neangažovani pisac saučesnik i inicijator zločina. Međutim, niko ne može imati čistu savest: oni koji su opèvali u svom gordom odricanju mesečinu, imaju na savesti svoje ćutanje, nepriticanje u pomoć ljudima u životnoj opasnosti, a oni prvi, angažovani, imaju, pak, najčešće na savesti svoje učestvovanje u ubistvu nevinih… „Ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se!“
Kada u nekom društvu pisac može, bez spoljne prisile, bez kazne i kajanja da se angažuje, da menja svoje stavove, to je, ipak, znak slobode, slobode koja je jedini i neumitni sudija čovekove savesti: opasna, strašna sloboda! Ali kada vam društvo, država, partija diktiraju vaš angažman i zahtevaju ga od vas, to je jedna druga vrsta suočavanja sa sopstvenom savešću, teža, opasnija od one prve.
Pažnja! Rukovati oprezno: angažovana literatura!

(1981)

Poslednje pribežište zdravog razuma

Esej iz knjige Danilo Kiš Poslednje pribežište zdravog razuma, Arhipelag, 2012.