Sve ono što sam u ovoj knjizi ispričao dogodilo se od reči do reči

Đerđ Konrad

U poslednjoj godini rata meni je bilo dovoljno neobično, uzbudljivo ili izuzetno ono što nisam morao da izmislim, nego ono što mi je takozvana istorija donela ili udelila. Preživljavanje, izbegavanje podmuklo sveprisutne smrtne opasnosti, moguće je shvatiti i kao anegdotu, i moguće je ispričati kao anegdotu. Mojim školskim drugovima nije uspelo da prežive, meni – slučajno – jeste. Priča je niz događaja koji se sastoji od pustolovina, može da krene u ovom ili onom pravcu, ili ja lovim, ili mene love, toliko je dovoljno za jednu priču.

Razgovarao: Arpad Vicko

Autobiografski roman mađarskog pisca Đerđa Konrada Odlazak od kuće i povratak kući pojavio se u izdanju Izdavačke kuće Arhipelag iz Beograda. Jeste ovaj roman autobiografski, ali njegovu vitalnost ne čini izuzetnost piščeve biografije, nego oni mali događaji i slike trenutaka koje autor na čudesan način predočava, sejući seme dobra u tlo najveće nevolje – rata, istrebljenja, i budeći nadu tamo gde nikakve nade više nema. Rat u ovom romanu nije apsolutni, džinovski monstrum, već ima i svoje smešne, apsurdne strane, pa i trenutke sreće, nešto sa čim se ipak može izaći na kraj. Konrad, kako je primetio jedan nemački kritičar, „u svakom paklu nalazi i nešto podnošljivo“.
Pojava ove izuzetne, tihe, u svakom pogledu podsticajne knjige je povod razgovora koji je s Đerđom Konradom vodio njegov srpski prevodilac Arpad Vicko.

„Od svojih prvih uspomena osećam se istim.“ Ova rečenica na samom početku romana Odlazak od kuće i povratak kući deluje, na prvi pogled, kao uzgredna opaska, ali ona i te kako ukazuje na integritet autora. Već skoro jednu deceniju pišeš samo autobiografske romane – u smislu navedene rečenice, šta može da bude zajednički imenitelj duše, svesti, ili osećanja bivstva jednog jedanaestogodišnjeg deteta i jednog sedamdesetpetogodišnjeg muškarca?
– Sedeo si, pretpostavljam, i ti, kao dete, na ljuljašci. Ko je bio taj mališan na ljuljašci? Zar to nisi bio ti? Da li te još boli neki nekad davno naneseni udarac ili neko davnašnje poniženje? Vidiš li sam sebe u trenucima kad su te odavde-odande isključili, izopštili ili ako su te kojim slučajem tu ili tamo – zatvorili? Ona devojka čiju si kožu, kao mlad momak, toliko želeo da pomiluješ – da li ti je ona danas već odbojna? Da li si u stanju da evociraš nekadašnju ljubav, iako su se vaši putevi u međuvremenu razišli, ili ako se danas baš i ne bi zaljubio u nju? Mi smo poput nebodera, svaka godina je jedan sprat, i u njemu se kreće dole-gore jedan okrugli, stakleni lift iz kojeg možemo da se osvrćemo u bilo kojem pravcu, možemo po volji da iz njega izađemo i da se ponovo vratimo. Ako ti se tada pogled zaustavi na nekoj kaljevoj peći, ili na nekom biciklu, ili peronici: svim ovim nekadašnjim predmetima koje, izlazeći iz tog lifta, posećuješ, pripada i jedno novo osmatrajuće ja koje se s njima družilo kao petogodišnjak i koje ih sa velikim zadovoljstvom pozdravlja i kao sedamdesetpetogodišnjak. Na Mojsijevo pitanje ko je taj koji mu se obraća, nevidljivi glas iz ružinog grma mu je ovako odgovorio: Ja sam onaj koji jesam. I u nama se ponekad oglasi isti taj glas, s istom rečenicom, dovoljno je samo da zatvorimo usta i da sklopimo oči. Ovaj glas je bezvremen, ne stari. Mogu da budem koji god hoćeš godišnjak – unazad računajući, naravno. Ne menjam svoju kožu i biografiju prema tome da li sam dečak ili vremešni gospodin, menjajući iz minuta u minut varijante svog identiteta. I juče sam bio onaj koji sam danas. I nadam se da ću to biti i sutra. Manje ili više.

Naročito je nemačka kritika zapazila da je u odnosu na tvoje ranije, „romanesknije“ romane, Odlazak od kuće i povratak kući pisan jednim novim tonom. Tihim, hladnim, bez patosa, progovara jednim skoro nežnim jezikom, i da je iznenađujuća – s obzirom na temu – autorova rezervisanost, distanciranost. Kad smo poslednji put – letos, na Balatonu – razgovarali o ratnim zločincima, i o zlotvorima svake druge vrste, rekao si da se ti više ni na koga ne ljutiš. Da li je otud ta mirna hladnoća tona? Ili je ipak reč o tome, da težinu izuzetnih događaja – bilo da su oni jezivi ili radosni – čak i sa ove distance, može da nosi samo isto tako izuzetno hladan, bestrasan jezik koji se u odsudnim trenucima povlači u pozadinu i progovara između redova – o onome o čemu autor, inače, ćuti?
– U poslednjoj godini rata meni je bilo dovoljno neobično, uzbudljivo, ili izuzetno, kako ti kažeš, ono što nisam morao da izmislim, nego ono što mi je takozvana istorija donela ili udelila. Preživljavanje, izbegavanje podmuklo sveprisutne smrtne opasnosti, moguće je shvatiti i kao anegdotu, i moguće je i ispričati kao anegdotu. Mojim školskim drugovima nije uspelo da prežive, meni – slučajno – jeste. Priča je onaj niz događaja koji se sastoji od pustolovina, može da krene u ovom ili onom pravcu, ili ja lovim, ili mene love, toliko je dovoljno za jednu priču. Hladnoća? Kako starimo, i kad je reč o vinu, i kad je reč o govoru, radije se opredeljujemo za suvlje vino, za suvlji govor. Ako ja govorim potresno, slušalac se udaljava, ako je moja priča obestrašćena, ona u čitaocu budi saosećanje. Stvar je slična klackalici, ako sam ja gore, ti si dole, ako sam ja dole, ti si gore. Kao osetljiv prevodilac, ti i te kako dobro znaš da i tišina može da bude rečita, a glasan govor da nas prinudi da zapušimo uši.

Nedavno, govoreći o odnosu fikcije i stvarnosti formulisao si dve polazne teze: po prvoj, u autobiografskom romanu je sve istina, a po drugoj tezi u autobiografskom romanu ništa nije istina, jer je svaka naracija puka priča, dakle, fikcija. Pitam te o stvarnosnom sadržaju spisateljske autobiografije.
– Priča ne biva istinita od toga da se zaista sve dogodilo onako kako to ja pričam, nego od toga da li je ti, kao čitalac, osećaš kao istinitu, da li joj veruješ, da li si u stanju da je doživiš kao stvarnost. Ali sve ono što sam u ovoj knjizi ispričao dogodilo se od reči do reči, izuzev onog razgovora sa mrtvim nemačkim vojnikom, što je, posve verovatno, je li, delo uobrazilje. Ali čak je i to istinito, jer bi taj mrtvi nemački vojnik mogao da kaže ono što ti čitaš. Verodostojno je to što kaže, i ti bi ovako govorio da si na njegovom mestu. Istina je to što se pred tobom pojavljuje, i sve ono čega možeš da se sećaš. S obzirom na to da događaj postaje stvarnost tek kad se dogodio, kada već pripada prošlosti, kad je već, dakle, priča. Bez pripovedanja nema stvarnosti, bez istoriografa nema istorije.

Nema u ovoj knjizi fikcije, ili je ima veoma malo, ali ti ovo delo ipak isričito nazivaš romanom. Da li možda zbog toga što na taj način ukazuješ na neverovatnost kako uništenja, tako i spasenja?
– Roman nema obavezu da bude izmišljen. Kad se sećamo, mi usput i izmišljamo, bez uobrazilje nema sećanja. Mogu slobodno da se služim puškicama iz vlastitog života. Svi tako rade. Kad se čovek zabavlja svojim uspomenama, shvatiće da su stvari i same po sebi dosta bajkovite. Istina, igra jednog dečaka sa životnom opasnošću deluje pustolovnije nego, recimo, jedan školski dan, ali i ovo potonje bi moglo da bude predmet dobre pripovesti. Može da bude bilo šta, uspeh ne zavisi od teme nego od pripovedača. Uzgred budi rečeno, autobiografski roman, kao žanrovska odrednica, delo je izdavača, jer ovo teško odredljivo nešto što smo napisali treba klasifikovati, strpati u neku kutiju. Komercijalna potreba. Da čitalac može makar donekle da nasluti kakva je ona mačka u džaku koju je kupio. Bilo bi prilično neobično ako bismo u dve-tri reči mogli da opišemo šta je to što držimo u ruci. Manje-više tačan opis zahteva dosta reči, bar se tako nadam.

Roman je nemačkom objavljen je pod naslovom Sreća. Kao autor već četiti autobiografska romana, sa sedamdesetpetogodišnjim iskustvima, šta misliš: šta je ono što usmerava, uobličava jednu ljudsku sudbinu, jedan život – da li sreća, ili slučajnost, sticaj ovakvih i onakvih okolnosti?
– Nisam baš srećan sa nemačkim i holandskim naslovom knjige (Glük, Gelok), mada sam je ja ovako naslovio, jer je moj nemački prevodilac i, naročito, izdavač, smatrao da je naslov originala (Odlazak od kuće i povratak kući) u nemačkom prevodu – dosadan. Odlazak i povratak? Šta je to? Stanične informacije? Glück znači, s jedne strane, sreću kao stanje i osećanje potpunog zadovoljstva svojom životnom situacijom, ali znači i uspešan ishod, ostvarenje nečega, odnosno povoljan tok događaja koji ne zavise od volje čovekove, sticaj povoljnih okolnosti. U mađarskom jeziku postoje dve različite reči za ove dve vrste sreće. A sa ovom knjigom sam hteo pokazati i fleksibilnost dečje duše u jednoj izuzetno nesrećnoj, katastrofalnoj godini, kad po svaku cenu traži, i pronalazi, trenutke sreće. Nalazi kutke utešne intime u kući i u danu, i u najsurovijim okolnostima. Ledenica koja visi s oluka na jednoj krovnoj terasi, lovac-bombareder na nebu, ali možeš u okovanim bakandžama sa uživanjem da se kližeš na sjajnoj tociljajki. Neka se desi što hoće da se desi. U opasnosti igramo poker sa sudbinom. Fatum i slučajnost: pojmovi koji se međusobno traže i međusobno dopunjavaju.

U tvojim poslednjim – „autobiografskim“ – romanima sve više dolazi do izražaja onaj strukturirajući princip koji si vrlo eksplicitno izložio već u romanu Vrtna zabava: da jedno poglavlje, ali čak i jedna rečenica treba da „opstane sama za sebe, bez potpore konteksta”. Da li ovaj postupak može da znači i to da u bilo kojem trenutku možeš da proglasiš roman završenim?
– Ako je prevodilac mojih knjiga i autor ovog intervjua ista osoba, ne preostaje mi ništa drugo nego da pognem glavu. Da, Arpade, dobro si uočio stvari, poznaješ delikventa. Ali ne treba obavezno pomišljati na završetak izazvan nekom nesrećom, na to, recimo, da će me u pisanju nastavka sprečiti neko hapšenje, ili jedan infarkt, može da bude hiljadu razloga zbog kojih prekidamo čitanje nekog teksta. Na primer: rođena supruga nam je, preterano radoznala, otela iz ruke knjigu, ili je ležala na stolu, i mi smo, čekajući neki poziv, štrpnuli iz nje nekih pola stranice, ili smo je prelistali i pročitali iz nje po koju rečenicu u biblioteci ili bilo gde. I neka i taj delić, taj fragment bude isto tako vitalan, poput članka jedne kišne gliste, koji nastavlja svoj život, čak i kad je makazama isečeš na parčiće. Naši susreti s knjigama mogu da budu krajnje slučajni, pa ove knjige možemo shvatiti kao kakav dragstor, kao non-stop restoran u koji možeš da uđeš u bilo koje doba dana i noći, da se ogreješ, ili da se osvežiš, da utoliš glad ili žeđ, imaš šta da gledaš, slušaš, i dobro i loše, nešto se dešava. I kad izađeš, tvoje pređašnje prisustvo u njemu se namah pretvara u celovitu priču.

Uvek si se rado odazivao pozivu tvojih prijatelja u Srbiji. Do sada je na srpski jezik prevedeno trinaest tvojih knjiga. Dodeljeno ti je zvanje počasnog doktora Univerziteta u Novom Sadu, izabran si za inostranog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. I što je najvažnije, ušao si u krvotok srpske književnosti i srpske misli. Pozivaju se na tvoja zapažanja, citiraju tvoje misli. Koje su tvoje lične veze – bilo da su one stvari, doživljaji, poznanstva, ljudi – koje te vezuju za srpsku književnost?
– Ovome što si ovako opširno naveo u sklopu postavljenog pitanja, veoma se radujem. U romanu Odlazak od kuće i povratak kući evociram 1944. i 1945. godinu, kada sam bio veoma ponosan na jednog mog brata od tetke koji je prebegao kod jugoslovenskih partizana. Vest da na srpskim teritorijama Jevreji imaju više šanse da ostanu u životu bila je veoma, veoma prijatna, ona mi je tada ogrejala srce. I kada su nekoliko godina kasnije Tita u ovdašnjim novinama nazivali monstrumom puštenim sa lanca, ja sam njegovo ime urezao u školsku klupu. Nisam imun na viruse takozvane jugonostalgije. Meni se sviđala ta zemlja sa njenim kulturnim šarenilom, i osećao sam se veoma prijatno – pre četrdesetak godina – sedeći u jednoj novosadskoj kafani za stolom sa prijateljima piscima različitih jezika, u veoma dobrom raspoloženju. Moje knjige su pre 1989. godine bile zabranjene u Mađarskoj, i samo su u obliku samizdata mogle da dopru do nekoliko stotina čitalaca. Jedan od mojih romana – Gubitnik – pojavio se kod beogradske Prosvete, u tvom prevodu, Arpade. Ko se ne raduje ovakvim gestovima poštovanja, solidarnosti? Imao sam prilike da upoznam brojne srpske pisce, Danilo Kiš mi je bio veoma dobar prijatelj, toplo prijateljstvo sam osećao prema Aleksandru Tišmi i Slobodanu Seleniću, i osećam danas prema Predragu Palavestri i Filipu Davidu. A od pisaca koji žive u Subotici i u Novom Sadu, najbliži su mi Laslo Vegel i Oto Tolnai. Od svih njih mnogo sam naučio.

Odlazak od kuće i povratak kući. Gde je dom i gde je domovina?
– Gde je domovina? Ovde, gde stojim, negde u nekom sazvežđu, ovde gde sedim držeći se grčevito za jedno pero. Ovde u krevetu, u kojem se obično budim i odakle ću pre ili kasnije naći put do kupatila, i gde izašavši na vrata, pozdravljam one koji mi nailaze u susret. Domovina se nalazi na onih nekoliko kilometara kvadratnih na kojima se zgušnjavaju moji putevi. Domovina je tamo, na berećoujfaluškom jevrejskom groblju koje je već pedeset godina van upotrebe, ispred visokog nadgrobnog spomenika moje bake; pored nje stoji, isto tako visok, moj deda, ubučen u crni granit. Moj pradeda, u belom mermeru, ne seže im ni do pojasa. Domovina je u onoj učionici iz koje sam stalno želeo da izađem i kroz čiji prozor sam godinama buljio u natpis, urezan u zid pekare prekoputa: „Pečenjara”. Moji školski drugovi su poubijeni, škola je srušena. Pitaš gde je domovina. Tamo gde te neće ubiti. Tamo gde mogu biti uveren da su mi deca bezbedna. Tamo gde se poštuje ličnost i reč. Tamo gde se unapred uvažava to što sam onakav kakav jesam, i što mislim ono što mislim. Tamo gde postoji jedan mirni kuhinjski kutak gde su posle večere, uz vino, mogući dobri razgovori. Gde se deca igraju indijanaca i kauboja i gde grade sebi tajna skloništa. Gde Jutka s podvijenim nogama sedi u fotelji i čita. Tamo gde bih, pentrajući se uzbrdo, mogao i tu i tamo da popijem čašu vina, i ako bih se odazivao ljubaznim pozivima, nizbrdo bih mogao da se vraćam i sve poskakujući.
Domovina je na samoj sredini Eržebetinog mosta, tamo gde, vraćajući se sa svojih putešestvija kažem u sebi: gle, kakva lepota! I ona se nalazi i ispred jedne kuće obrasle divljom vinovom lozom, gde iz džepa vadim ključeve od kapije i gde se, sa po jednom torbom o svakom ramenu, penjem na drugi sprat, pomalo zadihan, i gde s druge strane vrata čujem glasove, veoma živahne glasove. Tamo gde stižem.