„Dubinski“ razgovor sa Zoranom Đinđićem

Dragoljub Mićunović

Na kraju razgovora smo se zagrlili i rastali nekako rasterećeni. Kad je poginuo, ožalio sam ga kao najrođenijeg i dugo nisam mogao, kad god bih ga na Glavnom odboru Stranke pomenuo, da govorim bez uzbuđenja.

Beograd, 11. avgusta 2014.

Pakt za stabilnost organizovao je regionalnu konferenciju u Solunu, bili smo Zoran Đinđić, Zoran Živković iz Niša, kao i veliki broj iz ostalih jugoslovenskih republika. Bilo je novinara iz Grčke i drugih balkanskih zemalja, ali i iz Austrije, Nemačke, Italije. Premestio sam se, namerno, u drugi kraj stola, što dalje od mesta gde je Havijer Solana seo. On je razumeo „poruku“, pa je ustao i prišao na drugi kraj stola da se pozdravi, jer smo se odranije znali, sretali i razgovarali. Bio je levičar, intelektualac, profesor univerziteta. Kako je dozvolio da primi na sebe odgovornost da odobri bombardovanje jedne suverene evropske zemlje, bez odobrenja OUN?
Na konferenciji se razgovaralo o fondovima za obnovu infrastrukture regiona, o uspostavljanju saradnje i podizanju ekonomije. Uveče na koktelu Zoran Đinđić je bio „zvezda“, jer su strani mediji beležili njegove kontakte sa stranim državnicima i predstavljali ga kao glavnog oponenta Miloševiću. Naši su odnosi već bili korektni, ali bez nekadašnje intimnosti i otvorenosti, zato me je iznenadilo kad mi je prišao da mi saopšti tek prispelu vest koju je dobio, da su u Bosni ubili Mauzera. Kad sam ga upitao ko je to, bio je začuđen:
– Kako ne znaš, predsednik ogranka Demokratske stranke u Republici Srpskoj, ljudina jedna.
Bio je besan:
– Ah, još se u Bosni koprca ta banda ubica, ali neće dugo.
Bio je ogorčen i tražio je razumevanje i slaganje, mada ja nisam imao pojma o kome je reč, niti koliko je on Zoranu važan.
U Solun sam doputovao avionom iz Budimpešte, kao i većina učesnika iz Srbije. To je značilo da ću u povratku preleteti celu Srbiju, pa na sever u centar Mađarske, a onda kolima nazad na jug za Beograd. Tako su izgledala naša putovanja iz „uklete“ i blokirane zemlje Srbije. Prišao mi je Zoran Živković, s kojim sam imao srdačnije odnose od drugih funkcionera DS, s predlogom da me doveze kolima do Niša, a da iz Beograda moj vozač dođe po mene u Niš. To je za deset sati kraće putovanje. Požurio sam da se spakujem. Kad sam ušao u auto, pored mene je na sedištu već bio Đinđić.
– Ovo je dobra ideja da se ne razvlačimo kroz Mađarsku. Nadam se da ovaj gradonačelnik Niša ima neki tretman da brže prolazimo granicu – rekao je Đinđić umesto pozdrava.
Živković je prihvatio šalu:
– To se podrazumeva, čak i kad vozim one koji bi inače i iz autobusa skinuli kao sumnjive.
Kad smo se približavali Nišu, Živković je već naručio čuveni roštilj kod „Amerikanca“.
Kad sam krenuo da zovem svog vozača, Đinđić me je prekinuo:
– Glupo je da dolaze dvoja kola za nas dvojicu. Doći će moj vozač sa BMV-om, to je brže i udobnije. Kao što znaš, uvek sam imao bolja kola od tebe.
Đinđić me šalama ubacivao u „zajedničko vreme“. Prihvatio sam i odgovorio:
– Priznajem, mada si još ponešto mogao da imaš bolje.
Inteligentno se pravio da nije razumeo aluziju, pa je nastavio:
– Ostalo se, valjda, vidi.
Zoran Živković je prekinuo ovo „nadgornjavanje“ izbornom temom:
– Razbićemo ih na sledećim izborima u Nišu kao zvečku.
Đinđić je nastavljao u šaljivo-ciničnom stilu:
– Da im pokažeš kako se organizuju izbori i pobeđuje kad si vlast.
Posle večere krenuli smo Đinđićevim BMV-om za Beograd.
U kolima smo nastavili u veselom tonu, hvalili smo vino i da smo dosta popili, što je bilo tačno, ali to nije bio jedini razlog veselog razgovora koji je Đinđić prebacio na vesele zgode iz našeg zajedničkog života u Konstancu. Obojici je bilo jasno da veselost pored vina ima i još jedan razlog, a to je da prvi put posle toliko vremena vodimo spontan, intiman, veseo drugarski razgovor, protkan duhovitostima. Već nekoliko godina mi korektno politički sarađujemo, manje-više slično reagujemo na političke događaje, ali razgovor je ostajao na „poslovnom“ nivou, bez zalaženja u intimna polja, niti se podrazumevala „iskrenost bez ostatka“. Postoje osobe s kojima ljudi u dužem ili kraćem periodu ostvare stepen bliskosti koji podrazumeva komunikaciju u kojoj se „poveravaju na proveru“ i najintimnije misli ili nedovršene ideje. Kada ponekad kažem prijateljima da sam ih se zaželeo, veoma često to znači da su mi potrebni „jer nemam s kim da razgovaram“. Naravno da je prisustvo vozača, kao trećeg lica koje se tu ne uklapa, sprečavalo razvoj razgovora u tom intimnom smeru. Kad smo se približili Beogradu, Zoran je jedno vreme zaćutao, a onda, iznenada, predložio:
– Sutra je nedelja, nema skoro nikoga u Stranci, dođi u sedište stranke u Krunsku, imam potrebu da nastavimo večerašnji razgovor.
Pristojno sam odbijao:
– Možda negde drugo i drugi put. Ja sam pre četiri godine, posle onog Glavnog odbora DS, kad ste o meni raspravljali i odlučili, na vašu sramotu, moram reći, da me isključite, rekao sebi da više neću kročiti nogom u Demokratsku stranku.
–Znači zavetovao si se kao kaluđer isposnik – nije odustajao Zoran. – Shvataš, valjda, koliko je to smešno.
A onda je njegova lukava bistrina došla do izražaja:
– Nije, valjda, da te ne interesuje prava pozadina našeg razlaza? Niko ti je neće verodostojnije ispričati od mene!
– Čemu sad to? – pitao sam ga. – Što je bilo, bilo je, i uglavnom znamo kako je bilo i ti i ja, a to je najvažnije.
– Ali ti ne znaš kako je sve bilo, ni šta je sve bilo u igri, u pozadini. Nemoj mi reći da ni toliko radoznalosti nije ostalo kod tebe.
– Ali stvarno mislim da nam to ne treba – branio sam se – funkcionišemo dobro, sarađujemo izvrsno, ne treba da sada opterećujemo naše odnose zakasnelim „ispovestima“.
– Ali meni treba!
Uhvatio me je za ruku. Bio sam zbunjen, gledao me je pravo u oči čekajući odgovor.
– Dobro – pristao sam – ali na „neutralnom terenu“, u koliko sati?
– U deset sati, manimo se neutralnog terena, svuda nas prate, u Krunskoj smo još najsigurniji.
Sutradan smo u Krunskoj ulici, u njegovoj kancelariji, primetili tek u tri popodne da je vreme ručku. Na kraju razgovora smo se zagrlili i rastali nekako rasterećeni. Nešto sam znao od onoga što mi je rekao, a nešto nisam, uloge nekih ljudi sam znao, nekih nisam, neki su se poneli mnogo gore nego što sam slutio, neke sam situacije razumevao, neke su me zapanjile. Zoran me je razoružavao brutalnom iskrenošću i o svojoj ulozi. Zoran je mrtav i neumesno je i nekorektno prepričavati razgovor koji je vođen samo između nas dvojice, bez svedoka. Rekao sam mu na kraju razgovora:
– Što se mene tiče, ta „naša knjiga“ je danas „pročitana“ i sklopljena i nikada je više nećemo otvarati. S moje strane, sve možemo predati zaboravu.
Kad je poginuo, ožalio sam ga kao najrođenijeg i dugo nisam mogao, kad god bih ga na Glavnom odboru Stranke pomenuo, da govorim bez uzbuđenja. Mnogi ljudi oko njega napravili su političke karijere, a neki i zavidna bogatstva, neki su, gradeći jednu vrstu kulta, sve više udaljavali njegovu „posthumnu sliku“ od originala. Na njega ću se još često navraćati u ovoj knjizi, pogotovo u periodu intenzivne saradnje u vreme vladavine DOS-a i zanimljivih razgovora pred atentat.

Odlomak iz druge knjige memoara Dragoljuba Mićunovića Život u nevremenu II koja je upravo objavljena u izdanju Arhipelaga.