Trst, Rijeka i Bari

Eđidio Ivetić

Ono što je zajedničko za Bari, Trst i Rijeku jeste skok u modernost.

Beograd, 16. jula 2023.

Trst je mnogo više od nekog italijanskog provincijskog grada. Dovoljno je prošetati njegovim ulicama, posmatrati njegove velike i male trgove, vile, zgrade za stanovanje iz 19. veka, da bi se shvatilo da je to grad superioran, po veličini i kvalitetu, u odnosu na mnoge srednjoevropske, skandinavske ili balkanske prestonice. Trst je 1913. imao 247.000 stanovnika (i bio je četvrti grad u Austrougarskoj posle Beča, Budimpešte i Praga); tada je već imao podebeo telefonski imenik. Da je dodeljen Jugoslaviji 1947, bio bi drugi grad, posle Beograda – jugoslovenski Marsej. Ali nije moglo tako da se završi; Trst je u duši italijanski uprkos snažnoj slovenačkoj manjini. Slovenačka zajednica je 1910. imala 50.000 stanovnika, više od same Ljubljane. Trst je bio otadžbina i za druge manjine: Jevreje, Nemce, Srbe, Grke i Jermene. To je grad u kome je Džejms Džojs zamislio svog Uliksa; bio je to grad Itala Zveva, Umberta Sabe i Klaudija Magrisa. U njemu je bilo i ima mnogo književnosti i čita se mnogo, i danas. Tu se oseća Beč, koji je projektovao Trst od 1719. i oblikovao ga u usponu 19. veka; Beč je bio pun poverenja i optimizma uprkos iredentizmu. I tako je bilo do 3. novembra 1918, kada je stigao razarač Audače da, kako je rečeno, oslobodi grad od austrijskog jarma.
Trst je suprotnost sunčanom Salentu; ne deluje mediteranski, osim kad se čuje tršćanski dijalekat, koji je, uostalom, venecijansko narečje modernog doba. A Venecija je uvek bila rival, konkurent, pretnja. Venecija je doprinela stvaranju zajedničkog jezičkog prostora na istočnom Jadranu počev upravo od Trsta. Trst je dugo bio globalan u svojim ekonomskim opredeljenjima. U njemu je bilo sedište austrijskog Lojda, u njemu su iznikla slavna osiguravajuća društva Assicurazioni Generali i Riunione Adriatica di Sicurtà. Brodovi su putovali ka dalekim lukama: Njujorku, Kalkuti, Tokiju i po čitavom Mediteranu. Kao trgovački centar srednje Evrope, doživeo je veliki ekonomski rast između 1900. i 1914. godine. Posle 1918. to je nestalo, između ostalog zato što je i srednja Evropa zapala u krizu. Dovoljno je setiti se političkih teškoća koje su potresale krhku austrijsku republiku koju je tršćanska buržoazija (i dalje višejezična) posmatrala s velikom pažnjom. Kao glavni grad nacističke Operativne zone Jadranskog primorja, od septembra 1943. do 1. maja 1945, Trst je nakratko ponovo potpao pod Treći rajh, da bi ga nakon toga oslobodila ili okupirala (zavisi od gledišta) Jugoslovenska narodna armija. Usledilo je devet godina angloameričke uprave, kada je grad doveden do toga da zavisi od državne pomoći. Italija se vraća 1954. uz poslednje likovanje Preporoda. Trst je dobio veću samostalnost posle Ozimskog sporazuma; dobio je svoju partiju, Listu za Trst. Balkansku Jugoslaviju je 1991. zamenila srednjoevropska Slovenija. Granica sa Slovenijom nije nestala 2007. sprovođenjem Šengenskog sporazuma, u krajnjem slučaju postala je transparentna. Trst ostaje najveća luka na Jadranu i industrijski grad, ali se ne može porediti sa severoistočnom Italijom, odnosno Venetom. Impresivna je veličina teretne železničke stanice i lučkih objekata; negde iza njih postoji jedan svet koji je nestao 1918. i koji, sto godina kasnije, ostaje potencijal koji će se možda pretočiti u neku novu budućnost. Uprkos svojoj istančanoj kulturi i značaju koji ima za naciju, Trst je ipak Mitelevropa. Habzburško opredeljenje iz davne 1382. uvek je predstavljalo alternativu za mletački Jadran, alternativu koja će se zaista ostvariti tek u 19. veku. Dok Borgo Terezijano odražava posao, racionalnost trgovine i buržoaziju, dvorac Miramare sublimira austrijski san o moru. Blještavo beli dvorac od istarskog kamena, u neogotskom ali i španskom stilu, s dalekim kolonijalnim zovom, bio je omiljeno prebivalište Maksimilijana Ferdinanda, brata cara Franca Jozefa. Odatle je Maksimilijan krenuo za Meksiko, gde je umro 1867. kao car, i odatle je prestolonaslednik princ Rudolf isplovio na svoje mediteransko krstarenje 1881, do Krfa, Egipta i Svete zemlje. Miramare i Trst najavljivali su veliki austrijski 20. vek: bili su bečki izdanci na Sredozemlju.
I Budimpešta je imala svoj pomorski corpus separatum, jedan svoj deo smešten na Jadranu. Rijeka se, poput Trsta, drži svog Krasa, ali je, pre svega, bila matični deo Budimpešte. Geografija kaže da se tu dunavska Evropa najviše približava Mediteranu. Naspram Rijeke, ostrvo Krk ograničava jedno malo more, najdublji Kvarner. Do 18. veka Rijeka je bila malo veća od nekog sela, smeštena na rimskim temeljima između mora i Rječine, male reke po kojoj je dobila ime, na starim kartama označene kao San Vito al Fiume. Dok je 1787. imala oko 6.000 stanovnika, 1857. imala je preko 15.000. Njen rast bio je neprestan do Prvog svetskog rata: 1910. dosegla je 49.800 žitelja. Čini se da taj broj nije veliki, ali je respektabilan s obzirom na teško prohodan reljef koji je svojstven tom mestu i, uopšte, istočnom Jadranu. Od druge polovine 18. veka izgrađeno je nekoliko značajnih fabrika, kao prilično moderna rafinerija šećera. Sredinom 19. veka bilo je 65 preduzeća i 5.000 radnika. U luci, duž dugog mola, prolazio je promet žita i drveta iz Hrvatske–Slavonije, Vojvodine i Ugarske. Pošto je 1867. definitivno postala ugarska, Rijeka je 1873. dobila železničku vezu sa Zagrebom i Budimpeštom. Usledila je urbanizacija u znaku najbolje mađarske arhitekture, izgrađena je luka po ugledu na Marsej, iznikle su napredna industrijska postrojenja, poput fabrike torpeda Vajthed, među prvima u Evropi. Godine 1894. stvoren je Porto Baroš (kasnije Sušak), kao iskrcavalište za drvo iz Hrvatske–Slavonije. Pomorske kompanije sa sedištem u Rijeci bile su Adrija, Levante, Orijente, Atlantika, Nautičko društvo, Ugarska banka, Alfonso Riboli, Bernardo Braun i Ugarsko-hrvatska kompanija; bile su aktivne do 1918. godine. Rijeka je bila izuzetno moderan grad, s raslojenom buržoazijom, s mnoštvom službenika, trgovaca, bankara, inženjera, agenata osiguravajućih društava, nastavnika, a potom i brojnim radničkim slojem i mnoštvom pomoraca. Postojao je veliki broj škola, na svim nivoima i svih vrsta. Često se raspravljalo o nacionalnoj pripadnosti stanovništva. Oko 1850. Hrvati su navodno bili većina, dok je kasnije došlo do povećanja italijanskog dela stanovništva, imigracijom i „nacionalizacijom“ (italijanizacijom). U svakom slučaju, početkom 20. veka (1910), stanovništvo koje se izjašnjavalo da je italofono dosezalo je skoro polovinu od ukupnog broja (48,6%), dok je kroatofona bilo oko 26%. Treći deo stanovništva predstavljali su Mađari kojih je bilo oko 6.500, odnosno 13%, što je bilo dovoljno da se Rijeka smatra predgrađem Budimpešte. Sledile su snažne zajednice Nemaca i Slovenaca (koje su brojale po oko 2.300 žitelja), a zatim Srba, Slovaka, Čeha, Rumuna, Rutena, Poljaka i Engleza. Ukratko, bio je to kosmopolitski grad s „narodnim“ riječkim govorom, u venecijanskoj verziji u centru grada, i u hrvatskoj čakavskoj verziji, u perifernim četvrtima. Pored katoličke, bile su prisutne srpska pravoslavna, grkokatolička, unijatska, luteranska i kalvinistička veroispovest, a naravno bila je tu i jevrejska zajednica. Na političkom planu, bili su aktivni habzburški legitimisti, mađarski nacionalisti, italijanski iredentisti, pristalice hrvatske stranke prava, pobornici jugoslovenstva i srpskohrvatske koalicije. Poznato je da je Rijeka postala mesto uzdizanja italijanskog nacionalizma. Okupacija grada koju je Gabrijele D’Anuncio izveo sa svojim legionarima septembra 1919. izazvala je patriotsku euforiju u čitavoj Italiji. Bila je to ponovo tražena naknada u Kvarneru za frustracije pretrpljene tokom dugog i iscrpljujućeg rata. Fiumanesimo (nacionalistički pokret za Rijeku u sastavu Italije) prerastao je iz čiste akcije u politiku, bio je poput oduška posle niza godina stagnirajuće rovovske logike. Italijansku upravu za Kvarner krajem 1920. zamenila je nezavisna država Rijeka, koja je imala svoj fašistički udar u martu 1922, anticipirajući još jedanput događaje u Italiji. Pod suverenitetom Rima, grad je od 1924. postao čisto italijanski. Bodljikava žica duž Rječine i kontrolni punktovi odvajali su je od Suška, jugoslovenskog grada koji se nalazio tik uz nju. Rijeka je bila, poput Zadra, krajnja Italija. Prisećajući se mladosti, pisac Enriko Morovič opisuje Rijeku kao lebdeći grad, sam za sebe; želeo je da zaravni planinu Učku koja ju je odvajala od Istre i Italije. Simbol italijanskog vremena ostaje otmeni neboder u dnu Korza, završen 1942. godine. Američki investitor italijanskog porekla sve je izgubio već 1943, kao što je Rijeka 1947, bez mnogo rasprave, bila izgubljena za Italiju.
Tokom jugoslovenskih godina došlo je do vrtoglavog i ogromnog rasta na demografskom planu: čitav brežuljkasti prostor iznad gradskog jezgra bio je prekriven javnim gradilištima. Danas se urbano područje proteže od Opatije do Bakra; vidi se bezobličan niz kutija – zgrada za stanovanje. Rijeka je bila najveća jugoslovenska luka, industrijski centar s velikim brodogradilištem. Taj sektor je propao kad je došao kraj Jugoslavije. Danas je u Hrvatskoj Rijeka i dalje treći grad, posle Zagreba i Splita; treći i na kulturnom planu, uprkos samo jednom univerzitetu i nekoliko izdavača. Sve u svemu, proživela je, do 1991, svoje drugo važno doba, posle onog zlatnog između 1867. i 1918. godine. Ali, i u tom slučaju, pogađaju snovi koji su se ovde polagali, a zatim nestali: snovi o ugarskom moru i snovi o krajnjoj granici Italije.
Ono što je zajedničko za Bari, Trst i Rijeku jeste skok u modernost. Međutim, Bari očevidno ima srednjovekovnu prošlost neuporedive draži. Dva, tri grada su raspoređena oko starog Barija, grada u gradu. On je pravi glavni grad sa okolinom oličenom u Teri di Bari i Pulji. Sa svojih 320.000 stanovnika, Bari je treći grad na italijanskom jugu, posle Napulja i Palerma, drugi u starom Napuljskom kraljevstvu, a najnaseljeniji na Jadranu. I upravo bi na Jadranu mogao da dobije važnu ulogu, pod uslovom da se Trst ne probudi sa svojom srednjom Evropom, koja je ponovo postala konkurentna. Levantski sajam svake godine sve više približava Bari, barem idealno, onom što bi on trebalo da bude: pogled i trgovina okrenuta istoku, u pravcu mesta odakle je doneseno telo njegovog zaštitnika svetog Nikole. Značajno mesto zauzimao je radio Bari koji su fašističke vođe želele u svrhu propagande na Mediteranu. Između 1934. i 1943. emitovao je vesti i programe na arapskom jeziku, a slušao ga je s velikim interesovanjem istočni Mediteran, posebno Egipat. Iz Barija su se prenosile vesti i na albanskom, turskom, bugarskom i mađarskom jeziku. Multikulturna dimenzija nije bila nametnuta. Imao sam prilike da u Bazilici svetog Nikole (iz 12. veka) prisustvujem ruskoj pravoslavnoj službi u jutarnjim, a katoličkoj misi u večernjim satima. Kao na malo drugih mesta, upravo ovde se spokojno i neočekivano stapaju evropski istok i zapad. Nažalost, to se više ne događa u Veneciji već u Svetom Nikoli. Tu su posvete i darovi srpskih kraljeva. A svojom fizionomijom, svojim uskim ulicama i trgovima popločanim starinama, fasadama od blistavog kamena, stari Bari najavljuje gradove Svete zemlje. Za mnoge hodočasnike vekovima je bio anticipacija Jerusalima, neverovatno mesto. Danas, van tog kruga dalekih prisećanja na Jadran, more saobraćaja i trgovine, i probleme njegovih siromašnih i marginalizovanih stanovnika, kao svedočanstvo o italijanskom jugu u večitim teškoćama, uzdiže se Miraovo naselje. Žoašen Mira je tamo postavio samo kamen temeljac, ništa više od toga. Ali ostaje ideja o napoleonskoj modernosti koja iskupljuje grad zaustavljen u dobu krstaških ratova; iskupljuje ga i uvodi u moderno doba.

Prevod sa italijanskog Mila Samardžić

Autor je poznati italijanski istoričar čija je knjiga Istorija Jadrana objavljena u izdanju Arhipelaga.