Postojanost u privremenosti

Jasmina Topić

Privremeni boravak na mnogo različitih načina opisuje nestalnost mesta i potrage, nekada je to očigledno izmeštanje realnim boravcima u različitim gradovima ili mestima, a nekada je osećaj večitog nomadstva koji pisca smešta u poznatu andrićevsku definiciju „sumnjivog lica“.

Beograd, 15. februara 2021.

Nije neobično pisati ono što zovemo autopoetičkim tekstom, ali je uvek na određeni način izazovno, možda upravo zbog toga što autor, govorom o onome u šta veruje u pisanju, dolazi na određeni način u opasnost da ograniči polje tumačenja svojih budućih čitalaca ili da ih barem malo navodi na sopstvenu vodenicu. Na sreću, kada je u pitanju poezija, to polje mogućnosti je i dalje nepregledno jer nam poezija više nego bilo koji književni rod omogućava ponovna iščitavanja ili jednostavno prepuštanje poetskoj atmosferi. Ipak, i dalje je izazovno jer je unutarnja perspektiva drugačija od one koja dolazi spolja ili sa strane.
Povod pisanja ovog teksta je moja nova knjiga poezije Privremeni boravak, objavljena krajem decembra u ediciji Element Izdavačke kuće Arhipelag, u onom danu kada su se Saturn i Jupiter poravnali u nekoj tački, prvi put posle 800 godina. Među nama, horoskopski rečeno, bolje strelac nego jarac, barem iz perspektive lava! – ali, evo, vraćam se iz područja trača u ozbiljnost pristupa tekstu. Dakle, otkad objavljujem poeziju, važan mi je njen vizuelni identitet. Uvek je išao spontano i podrazumevajuće uz moje pisanje. Za prvu knjigu poezije sama sam crtala ilustracije, mada su više podsećale na grafike, ali one nisu bile samo crteži, imale su i te kako simboliku što je pratila tada prilično kratke ali istom takvom simbolikom zgusnute, mladalačke, hermetične stihove. U drugoj knjizi, Pansion. Metamorfoze, crteže su zamenile kompjuterske grafike, a služile su i kao naslovi ciklusa. Ideja je bila da likovnost probudi određeni nivo tumačenja teksta ili donese nešto od njegove atmosfere. Grafike su kasnije postale kompjuterski obrađene fotografije, kao u knjizi Romantizam, s tim da ono što su bila „lica“ u prethodnoj knjizi ovde je trebalo slikovno da predstavljaju „naličja“, prateći isti princip sinteze sa stihovima. U knjigama Tiha obnova leta i Dok neko šapuće naša imena postupak je izostao jer je ideja na neki način bila zaokružena. Potrebi da se likovni element spoji s tekstom vratila sam u Plaži Nesanici – knjigu su upotpunile 4 fotografije, prateći tematsko-motivski registar pesama, i mislim da su svakako doprinele generalnoj atmosferi lirskog izraza.
Jasmina Topic Privremeni boravakKako se stil pisanja pomerao od hermetičnosti, zgusnute simbolike i slikovitosti, prema nešto većoj otvorenosti, jasnoći i, pre svega, kreiranju atmosfere u samoj pesmi kojom treba „objasniti neizrečeno“, tako se i perspektiva posmatranja likovnosti preobražavala. Tamo gde se vizuelno i grafički u samoj knjizi nije moglo dalje, moglo je izvan prostora teksta, u onome što zovemo multimedija. U jednom trenutku to su bili video-spotovi napravljeni na osnovu pesama, upotpunjeni muzikom i određenom pričom u pokretnim slikama, nešto nalik muzičkim spotovima. U drugom bio je to projekat napravljen za završnu izložbu RONDO – rezidencijalnog programa za umetnike u Gracu na kojem sam boravila 2014. godine. To je bila ono što se zove instalacija u prostoru. Pesme na nekoliko jezika visile su na štriku u izložbenom prostoru, a preko plejera i slušalica mogle su se poslušati nasnimljene na istim jezicima kao i u štampanom materijalu (engleski, nemački, rumunski, poljski, ruski, španski). Njih su čitali maternji govornici, a sticajem okolnosti kolege umetnici sa istog programa. Najzad, za promociju knjige Plaža Nesanica angažovala sam trojicu muzičara, prijatelja, koji su komponovali originalnu muziku kao predložak stihovima, te smo priredili mini-koncert. Neke od tih pesama, kao i sa prethodnog projekta, mogu se pronaći na mojoj Soundcloud stranici.
Bilo je važno napraviti duži uvod, upravo iz razloga da bi se shvatio istorijat mojih izleta iz polja književnosti u polje multimedije, odnosno potrebe da se slikovitost i ritam, koje poezija svakako nosi, produže ili posmatraju u širem umetničkom kontekstu – s jedne strane, spontano a s druge, verovatno kao odgovor na činjenicu da živimo u vizuelnom svetu, u ovom trenutku i previše dominantno takvom.
Knjiga poezije Privremeni boravak u dominantno crvenoj boji edicije Element Arhipelag donosi detalj s fotografije usnimljene na ulicama Melburna, gde sam imala priliku da boravim tri meseca pre neku godinu, otkrivajući jedan zaista novi svet, sve sa onim iracionalnim osećanjem da se tu stoji naopačke. To je bila jedna od tri predložene varijante za knjigu, ali kako uvek postoji taj elementus misteriozus u poeziji, tako je upravo ova „ulična“ fotografija izborila mesto kao ta. Na fotografiji je jedna od sporednih ulica CBD-a ili poslovnog distrikta Melburna, po naški strogog centra grada, iako izgledom pre podseća na sumnjivo predgrađe. Reč je o tome da su velike ulice te koje su reprezentativne, a ove male i sporedne (na eng. lane) najčešće budu tzv. zadnji izlazi odnosno ulazi za osoblje ili isporuku, a često su bile iscrtane i grafitima. Ponekad, u nekoj od ovih uličica, iznenadi ljudska vreva s nekolicinom prodavnica brze hrane, kao što, uostalom, gradski centar podseća na veliku svetsku kuhinju u kojoj se ukrštaju mirisi hrane s mnoštvom ljudi različitih rasa. Povremeno sam imala utisak da je ceo grad veliki restoran i da se u Melburnu sve neprestano vrti oko hrane, a iako na prvi pogled nema veze, pogled na fotografiju me i na to podseća.
IMG_6410Privremeni boravak ilustruje, dakle, detalj jedne od tih ulica u kojoj je nekad bila radnja za potrebe Univerziteta RMIT, i to očigledno onog koji ima veze s umetnošću, nazivi su jedva vidljivi ali mogu se uočiti kao „Campus store“, „has moved“ itd. Ostatak fotografije pre izgleda kao raspala balkanska ulica, nego ulica zaista čistog i urednog Melburna, ali možda je to upravo ono što mi je i privuklo pažnju. Detalj koji se izdvaja na fotografiji je devojčica s kišobranom dok drži ruku deteta, ali se ono ne vidi, a sam izgled slike podseća na lik Meri Popins. Devojčica je možda i starija sestra, ili majka, teško je razaznati pa je stoga ostavljeno mašti posmatrača. Isto tako, uvek ću se pitati kako izgleda taj drugi lik, je li dečak ili devojčica, da li njih dvoje/dve pozivaju na igru ili kreću na put. Da li je to onaj brižni pokret koji zaštitnički stavlja pod kišobran zbog jakog australijskog sunca ili kiše što je tek počela da pada? Klima Melburna je takva da su obe situacije moguće u istom danu. Dve podloge za grafite deli betonska terasa, i dok je prva u svetlosivim tonovima, donjem svetu pripadaju senke (kako i inače biva) gde se među teško vidljivim natpisima izdvaja opet ženski profil, vidljive gornje polovine lica, gledajući jasno i otvoreno u tu neraznatljivost natpisa, a iza nje je tama ulaza bez vrata.
Ulični detalj, kako ja to doživljavam, odražava dve perspektive, dva stanja i dvostruku svest s pritajenom potrebom da se jasno razgraniči gde bi šta moglo pripadati. Jedno je, dakle, svest, drugo je podsvest, jedno je red, a drugo kreativni nered iz kog se samo jasno ocrtava misao (u figuri ženskog profila). Likovi oslikani na zidu gledaju na različite strane, ipak na određeni način u nesrazmeri okruženja, jer gornji nivo uređenosti deluje nedefinisano, a donji svet sa svojom kompleksnošću oslikava svesnost. Tako izgleda barem po dominantnim ženskim figurama. Dalje, ulaz u napuštenu radnju svakako je zatamnjen i ono iza njega, šta god bilo u tom trenutku, nebitno je. Možemo učitavati da je prošlost otišla u svoj mrak, ili da je to skladište stvari koje više nisu potrebne za one koji su krenuli dalje. Da li će i čitalac imati utisak da je otkriveniji donji svet u svom kreativnom haosu nego ona čistina gornjeg sveta s jasno ocrtanom figurom „Meri Popins“? Hm! U donjem svetu se ne mašta, on ima već previše toga da raščisti i poveže, dok gornji svet pripada doživljenom, te se stoga iščekuje šta će biti posle, ali više lepršavo i nestalno nego izvesno. Žena koja dole uporno gleda u sopstveni talog, gore je već prešla na drugi nivo egzistencije i odlučila da kompleksnost zameni entuzijazmom ili barem nekad tako potrebnom životnom nehajnošću. Dete koje drži za ruku može biti i simbol te potrebe da se poveže s bezbrižnim danima detinjstva ili lakoćom posmatranja sveta.
Jasmina Topić3Ali, i to je privremeno, već danas taj ulični kolaž možda više ne postoji. Ostao je, eto, sačuvan na fotografiji uhvaćenoj u prolazu, u jednom od brojnih tumaranja gradom, dok je nesvesno zaposeo simboliku privremenosti boravka da bi potom, vremenom, dobio i naknadne slojeve uvezane s drugim mestima, doživljajima i iskustvima.
Privremeni boravak na mnogo različitih načina opisuje nestalnost mesta i potrage u lirskom subjektu knjige, nekada je to očigledno izmeštanje realnim boravcima u različitim gradovima (Krems, Berlin, Melburn) ili mestima (u vezi sa jadranskom topografijom: Rovinj, Sućuraj, Starigrad, Vela Luka, Korčula itd.), a nekada je onaj osećaj večitog nomadstva koji pisca smešta u poznate andrićevske definicije „sumnjivog lica“, „putnika bez pasoša u sumraku“ itd. iz eseja „Razgovor s Gojom“. Trebalo bi da implicira na večitu potragu za sopstvenim bitkom i svrhom, kao i da ukazuje na mesto umetnika u svetu, njegovu (ne)vidljivost i odnos prema stvarnosti i doživljajima. U jednom trenutku u knjizi mesto izmeštanja postaje i rodni grad iz kog se uzaludno iznova odlazi (pesma „Uputi joj pozdrav, Aleksandriji koja odlazi“), iako ume da bude i mesto susreta s putnicima iz daleka (pesma „Novembar je mesec truljenja“) samo da bi se sve raspalo u belinu u kojoj su šanse pola-pola, kako će i da li će se odatle… U međuvremenu, kroz određene pesme izbija i dosad ne toliko prisutna ironija, čak i autoironija koja sa suptilnim podtekstom donosi talog svakodnevice, socijalne i političke, ili se osvrće na najnovija dešavanja u vezi sa pandemijom koronavirusa. U jednoj perspektivi stvari privremenost nekadašnje postojanosti je i vraćanje u skoru prošlost, u „živote svojih roditelja“, povratkom na jadransku obalu i govor o izgubljenoj generaciji (ili treba reći: generacijama?!) kojoj delimično i autorka pripada – nas dovoljno starih da se sećamo Jugoslavije i dovoljno mladih da nosimo iskustvo njenog raspada i onog što se zbilo posle. U samo jednoj pesmi je ova tema eksplicitna („U redu za polazak u materinu“), u drugima se ona povlači kroz post festum stanje i kroz komunikaciju upravo na tim različitim stranama sveta, gde se sećanje na bezbrižnost čuva kroz sentiment, slučajne susrete ili suštinska prepoznavanja. Velike teme mora, mediteranskog života i uvezivanje sa istorijom književnosti u reminiscencijama na Kavafija ili Hristića, ali potom i na Lalića i Miju Pavlovića, među ostalima, postaju polazne tačke za drugačiju interpretaciju onoga što je sada i u čemu se može začeti nov pesnički svet. Jedna od pesama je faktički parafraza Lalića u sebi svojstvenom pesničkom maniru („Proživeti unazad“), a druga donosi neizbežnu atmosferu Hristića („Razigrane laste“) ili Pavlovićev autentični dijalog „s večnošću i apsolutom lepote“ („Ulazak u hram“). Da se motiv leta i ovde nameće kao važan, može se primetiti i po tome što knjiga počinje pesmom „U letnji dan“ i završava pesmom „Poslednji dan leta“, pa se ono otuda nameće kao konačna postojanost u nizu privremenosti, kao suštinski boravak duha i jedino realno stanje tela.
U svakom slučaju, privremenost poziva na postojanost što iznova izmiče, a postojanost je postala samo senka onog što je nekad bilo dok ljudi u knjizi bivaju putnici čiji životi i doživljaji postaju tek jedna u nizu stanica. Odatle ispada da je promena potrebna, koliko god nekad i neprijatna (a ne nužno samo prijatna i s dozom avanture), da bi se raslo – jer svemu uvek treba ići u susret. Dalje, ipak, ne bih bila samotumač knjige mada se usuđujem da kažem da su ove opšte odrednice prepoznatljive i mogu biti jedno od mogućih polazišta tumačenja, a ovde su date zbog ponovnog uvezivanja sa simbolikom naslovnice. To me opet vraća pogledu na „Meri Popins“ sa fotografije i sad mi se čini da je ona maslačak u koji treba dunuti da bi se opet nekuda otišlo i nešto novo doživelo.

Autorka je pesnikinja iz Pančeva čija je knjiga Privremeni boravak nedavno objavljena u izdanju Arhipelaga.

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs