
Prijateljice
Ljudmila Ulicka
Volim vas, drugarice moje, zbog vašeg veselja i vernosti, zbog dobrote i štedrosti.
Beograd, 30. oktobra 2021.
Amazonke, devojke, starice-prijateljice moje,
u čizmicama šarolikim, u kaljačama, u sandalama, bose,
što plešu u kolu bezbrižnom, tramvajskom,
bučnom, ponekad kreštavom,
sve se vraćaju, skaču i plešu, neko tvist neko kadril.
Igre sveta su svete,
a njihovo pevanje takvo da bolesne isceljuje, decu uspavljuje,
ali mrtve ne umeju da vrate,
ali će, možda, i to uskoro naučiti.
Kako su predivne drugarice kovrdžave, s kikom u vencima
i obrijane do glave,
s lobanjama kao lopta od slonove sijajuće kosti,
sa čupercima, dredovima, u loknama poput zumbula nežnih,
s lakim nogama, na vrhovima prstiju jedna, poskakujući druga,
jedna u invalidskim kolicima, a iza nje drugarica
sa štapom tronogim posle infarkta.
Skaču mlade, one sa sisicama izbrušenim oštro,
skaču i one s visećim grudima, i sokovi dudica poleću igrajući,
devojke pljosnatih grudi skaču, i rukama svoj sram
prikrivaju venčićem od mirođije…
Volim vas, drugarice moje, zbog vašeg veselja i vernosti,
zbog dobrote i štedrosti,
zbog materinskog osećanja s kojim se
saginjete ka malim i slabim, bio to miš ili žaba,
da ne kažem dete čovečje.
Tanjka, Zoja, Larisa, tri Nataške, Dijana, Iriša
Katja-Lena, Tamara, Ilana, Kristina i Gana-Marija,
Nastja, Katja, Kioko… Maša, Maša, naravno, gotovo
da sam zaboravila, jer je otišla tako davno,
da su dečica rodila dečicu, i da su porasli unuci…
a od tih koji su otišli kolo se vije više, samo podigni pogled
i videćeš vesele pete ili patike pokojnika
krhke, i pokrove, njihovu belinu –
Vera, Katja i Olja, Tamara, Gajane i Marina, Irina i Natali…
Zajedno smo proživele život, na rukama iznele sve jade,
pomagale jedna drugoj vukući kofere, mrtvačke sanduke i krompir,
odridale na grudima jedna drugoj sve strasti-pošasti,
sva neverstva, abortuse, izdaje, pretrese, stidljivu zavist.
Učile smo jedna drugu praštanju, u početku muževe odvodile,
i bludile i lagale i činile takve stvari
da smo potom klečale i u suzama molile,
i čekale jedna od druge oproštaj i milost,
sestrinske ljubavi i prijateljstva.
Meni ne trebaju druge, ja volim te vetropiraste, mudre,
bestidne, zavodljive, lažljive, predivne, sujeverne i verne,
najpametnije i budalice beznadne, od kojih bi mogli
i anđeli na nebu da uče…
Potrebne ste mi takve – jer i ja sam vašeg kova.
Prevod s ruskog: Neda Nikolić Bobić
Autorka je jedna od najznačajnijih savremenih ruskih i svetskih književnica. Njena nova knjiga priča O telu duše upravo je objavljena na srpskom jeziku u izdanju Arhipelaga.
_________________________________________________
© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs