Kakav potres!

Marija Srdić

Tešin je u romanu Moje izgradio kulu u kojoj će se okupljati naša „familija“ – odustali pesnici i pesnikinje, živi i mrtvi.
Beograd, 7. septembra 2019.

Olako i bez pripreme pristupila sam čitanju novog romana Srđana V. Tešina Moje. Delom zato što me prikazi i rutinirane analize književnih kritičara ič ne zanimaju, a delom zbog uverenja (čitaj zablude) da su mi i pisac i njegova proza dobro poznata teritorija i da me čeka tek „staro“, ugodno, čitalačko iskustvo.
Iz udobnosti razgaženih cipela nije me pomerila ni piščeva nedavna opaska u šaljivoj prepisci o posebnom interesovanju familije i lokalne čaršije za njegovo novo delo. Zaključio je tom prilikom: „Ti si deo famiije.“
Tako sam, u svojoj beslovesnosti, lakim korakom odšetala do poznate novosadske knjižare „Solaris“, kupila primerak Moje i u najtoplijem danu avgusta, zavučena u sutonski mir, otpočela sa čitanjem.
Kakav potres!
Pročitala sam roman u tri daha. Hronološkim redom, onako kako je napisan (što činim retko). Bez trena odsutnosti. Posle svake pročitane celine uznemirenost i nivo bolne identifikacije bili su veći.
Srdjan V. Tesin MojeMost kojim me je Tešin povezao sa lirskom obalom svoje mrtve majke-pesnikinje sagrađen je od bele svetlosti. Tokom dugih godina morao je tražiti i na kraju, u kakvom dubokom ponoru sebe, pronaći moć koja će ga iz stanja dugogodišnjeg neprebola uzdući do vrednog sakupljača tragova i tumača stihova darovite i tajnovite žene, Milice Tešin (Zrnić). One koja je „pisala krišom čak i kada je prestala da piše“.
Na ovom mestu poručiću, da mi ne izmakne: Vi, sinovi, biološki ili duhovni, kojima se učini da bi trebalo pisati o majkama-pesnikinjama, pred takav poduhvat neizostavno čitajte roman Moje.
Najveće čitalačko uzbuđenje doneo mi je, ipak, lajtmotiv (ili ishodišna tačka) romana: odustajanje od pesništva. Na neodgonetnute razloge piščeve majke, uz još dva odustajanja, velikog Danila Kiša i samog pisca, upisala sam (ili sam učitala) vlastito odustajanje.
Tešin je, pišući Moje, precizno mapirao važne tačke duhovnog i stvaračkog razvoja generacije kojoj i sama pripadam. Najviše, naše zablude, lomove i (kobne) odluke. U rukavce romana vešto je smestio fragmente, stihove, citatate i snoviđenja koji su zajedničku prošlost učinili živom i sveprisutnom.
Možda i nehotično, izgradio je Tešin kulu u kojoj će se okupljati naša „familija“ – odustali pesnici i pesnikinje, živi i mrtvi.
Sigurna sam, i neki od vas, koji će uskoro pročitati novi roman Moje.

(Kikindske, 6. septembar 2019)