Pisac života koje je negde drugde

Gojko Božović

Smrću Milana Kundere odlazi jedan od poslednjih velikih pripovedača XX veka i pisac dva opusa.

Beograd, 28. jula 2023.

U jednoj epizodi romana Nepodnošljiva lakoća postojanja, dok u noći nad Pragom lete vojni avioni opominujući na sovjetsku okupaciju, dvoje junaka, Tomaš i Tereza, slušajući i podrazumevajući taj zvuk okupacije, vode svakidašnji život ispunjen ljubavlju i očajanjem, bolom i sumnjama, preispitivanjima i nelagodnostima. U toj epizodi možemo videti tipičnog Kunderu u čijoj se prozi, po pravilu, sreću različiti, neretko i nasuprotni planovi stvarnosti, jer je upravo to u optici ovog pisca samo postojanje – ljubav i nasilje, intima i politika, lične strasti i društvene nužnosti, nikako samo jedno od toga.
Kundera je verovao da je roman u čijoj tradiciji on oblikuje svoju književnost, pre svega, evropski roman, a da je samo evropsko društvo „društvo romana“. Polazeći od toga su očevi osnivači evropskog romana Servantes, koji mu je podario oblik, i Rable, koji je u njega utkao humor i demistifikujuću sliku sveta, Kundera je neprestano insistirao na humoru i ironiji kao nužnim i razlikovnim elementima romana kao žanra. Kunderini romani su praktično ostvarenje tog poetičkog zahteva, dok su piščevi eseji, u kojima se povezuju Balzak i Tolstoj, Broh i Kafka, Stern i Skot, izraz volje da se ispituju i umetnost roman i umetnost života u nepodnošljivoj stvarnosti. Dok je humor način da se dođe do srži stvari i prepozna njihova relativnost i varljivost, ironija je postupak koji omogućava da roman pripoveda bez unapred formulisanih teza i utvrđenih istina. Priča stoji po strani od ideologija i nasuprot njima, i samo je tako moguća. To iskustvo bilo je suštinski važno u književnosti Kunderinog vremena. Činjenica da je danas u velikoj meri zanemareno pokazuje i koliko su promenjeni uloga i značaj književnosti, ali i jedan od uzroka te velike promene, čiji je svedok bio i sam Kundera.
Smrću Milana Kundere odlazi jedan od poslednjih velikih pripovedača XX veka. Kundera je to bio i kao čitani i uticajni romansijer, i kao esejista sposoban da uobličava paradigme mišljenja u osetljivim kulturnim i društvenim trenucima, i kao intelektualac koji je, u duhu kulturnog i generacijskog senzibiliteta u kome je ponikao, smatrao nužnim da ne bude samo pažljivi posmatrač, već i aktivni svedok i učesnik.
Kundera je pisac dva opusa. Jedan je pisan na češkom. Drugi je, od kraja osamdesetih godina, pisan na francuskom jeziku. Već po tome Kundera je neobičan slučaj i u savremenoj evropskoj književnosti i u istoriji evropske književnosti. Retki su pisci koji su u različitim periodima svog života pisali na dva jezika. Da nije rođen u socijalističkoj Čehoslovačkoj, da se odmetao od stvarnosti u kojoj je živeo, da je bežao u teme na koje je zvanična verzija stvarnosti bila imuna i ravnodušna, da nije postao politički emigrant, ni Kundera ne bi u jednom trenutku jezik svog porekla i svoje matične kulture zamenio jezikom svoje nove svakodnevice s kojom takođe nije uvek bio ni ravnodušan, ni pomiren. Otuda se Kunderina biografija ne može hirurški razdvojiti od njegove književnosti. Ništa od toga ne bi bilo pogrešnije. Kundera je kao malo koji pisac bio čovek svog vremena i u svojoj biografiji i u svojoj književnosti ostavio toliko primera koliko sadržaj jednog vremena može da se umeša u okolnosti jednog konkretnog života.
Poznatiji čitaocima po svojoj češkoj prozi, Kundera je u tom delu svog opusa zanimljivim pripovedanjem i basnoslovnim, srednjoevropskim humorom oživljavao sivu stvarnost realnog socijalizma svedočeći o nepodnošljivim okolnostima postojanja u represivnom sistemu. Retki su pisci modernih vremena čiji su toliki naslovi postali zapamćeni i kao čitalačko iskustvo i kao način definisanja jednog vremena: od Nepodnošljive lakoće postojanja, preko Šale do naslova kakvi su Život je drugde ili Knjiga smeha i zaborava.
Francuska trilogija Milana Kundere, oličena u romanima Usporavanje, Identitet i Neznanje, obeležena je pripovedanjem o jednoj nemogućnosti. To je svedočanstvo o drami prinudnog odlaska i o nemogućnosti dobrovoljnog povratka u zemlju koja je jednom napuštena. Ta nemogućnost, potpuno očekivano u svetu Kunderine književnosti, prouzrokovana je dejstvom viših sila društvene egzistencije. Možemo tu trilogiju jednim delom doživeti i kao autobiografsku, mada se ona nikako ne sme samo svoditi na Kunderin paradigmatični slučaj pisca koji nije okretao glavu od političke represije i iznuđene stvarnosti, pa je zbog toga život u svom jeziku i u svojoj zemlji morao da zameni emigrantskim životom u Parizu. Nemogućnost o kojoj govori Kunderina francuska trilogija sadržana je u činjenici da je posle epohalnog političkog preloma, kraja Hladnog rata i pada Berlinskog zida politički emigrant, kakav je junak njegovih romana pisanih na francuskom, postao politički irelevantan, dok mu je povratak u zemlju koju je svojevremeno morao da napusti postao nemoguć, jer se zemlja u međuvremenu, pada Berlinskog zida i rušenja komunizma, promenila, a on više ne deli njeno iskustvo, ni iskustvo onih koji su ostali kao ketmani, pritajeni disidenti, progonjeni pojedinci ili tiha većina koja mirno čeka rasplet događaja. Kunderin junak, koji je nekada otišao u egzil iz neslobodne zemlje, sada se, kada je sve to postalo jučerašnji svet, snažnije nego ikada oseća kako se nalazi ni na čijoj zemlji. U zemlji u koju je dospeo kao politički emigrant on nikada nije do kraja integrisan i njegov značaj potpuno bledi kada nestanu politički razlozi njegove emigracije. U zemlji koju je svojevremeno morao da napusti Kunderinog junaka doživljavaju kao nekoga ko ih je napustio kada je bilo teško i ko sada pokušava da se vrati i ubere plodove njihove političke borbe. Nigde prihvaćen, Kunderin junak pokušava da nađe uporište u mudrom promišljanju života i u zrelom otkriću ljubavi. Piščevi junaci, poput nekih modernih nomada, tragaju za ljubavi i razumevanjem, bliskošću i toplinom, za stajnom tačkom u kojoj će se osetiti da su kod kuće, u intimi i među svojima.
Pokazujući se kao povest o nesigurnosti života u modernim političkim vremenima i, na drugoj strani, o smislu ljubavi i o krizama koje menjaju čovekov život, Kunderina francuska trilogija je i pripovedanje kraja. Došla je senka smrti, objavila se jesen životnog iskustva, tako da se slutnja kraja javlja i kao zebnja pred neminovnošću i kao sećanje na život koji je prošao. Život se zaokružuje između jedne i druge nemogućnosti, između društvene nemogućnosti i egzistencijalne nemogućnosti, u konačnici bez nade da se bilo šta može promeniti ili popraviti.
Da, Milan Kundera je zaista pisac života koji je negde drugde. Po tome se njegova literatura snažno ucepila u svest tolikih Evropljana s različitih strana stvarnih ili zamišljenih granica o kojima je neponovljivo svedočio. Taj život je negde drugde ne zato što je neki Kunderin junak tako hteo, niti zato što je život taj „slučaj komedijant“, kako bi rekao Crnjanski, već zbog toga što je u Kunderinom vremenu, a pogotovu na prostorima Srednje i Istočne Evrope nemoguće bilo osmisliti obični, svakodnevni, lični život bez upliva istorije, politike ili ideologije. Ponekad su ti uplivi bilo toliko dramatični da su taj život po svojoj sili otuđivali i izmeštali negde drugde.
Uporedo sa intrigantnim i zavodljivim romanima, u kojima je uvek postojala velika priča veka čiji je svedok bio i društva s kojim je živeo i čiju je dramu izražavao, Milan Kundera je pisao eseje i rasprave u kojima je svedočio o značajnim piscima svog vremena, o odnosu književnosti i ideologije, o političkim manipulacijama u stvarnosti realnog socijalizma češkog društva i Istočne Evrope, o modernom romanu i o „izneverenim testamentima“ koje je on počinio, ali i o novim testamentarnim vrednostima koje je moderni roman stvorio, kao i o muzičkoj strasti kojoj Kundera nikada nije odolevao. Jedna od velikih Kunderinih tema bila je Srednja Evropa. Oblikovanju te teme, koja ima i svoj književni i kulturni, ali i politički aspekt, Kundera je doprineo na presudan način, zajedno s Danilom Kišom, Đerđom Konradom i Klaudiom Magrisom. Danas je Srednja Evropa samo geografski pojam, ponekad nedovoljno jasan, osamdesetih godina, u vreme Hladnog rata, Srednja Evropa je u Kunderinoj viziji međuprostor između sukobljenih strana, mogući prostor smirenja i medijacije, dijaloga i razboritog rešenja.
Jedna od prvih knjiga koje smo objavili u Arhipelagu, na počletku jeseni 2007. godine, bilo je izdanje Kunderinog Usporavanja. Objavili smo potom u Arhipelagu tri Kunderina francuska romana u jednom tomu: Usporavanje, Identitet i Neznanje, kao i knjigu eseja Susret. Kundera najpre nije prihvatao ideju o romanima u jednom tomu, smatrajući da svaka knjiga ima svoju sudbinu i svoje razloge, ali mu se ubrzo ideja dopala, pa su kasnije još neki evroposki izdavači objavili Kunderinu francusku trilogiju po tom modelu. Objavili smo i knjigu eseja, zapisa i sećanja Susret, gde se daje jedna moguća hronika književne i društvene epohe čiji je Kundera bio svedok i učesnik.
Milan Kundera je imao specifičan odnos prema izdavačima i prema prevodima svojih knjiga. Znao je mnoge jezike i govorio kako mže da proverava prevode svojih knjiga na sve slovenske jezike. Kao čovek koji je menjao i naslojavao životno iskustvo pod spoljnim udarima, voleo je da bude u toku sa svim fazama prevodilačkog i izdavačkog posla. Posebno je bio zainteresovan za korice svojih knjiga, ali i za svoju biografiju u knjigama koje objavljuju različiti izdavači. Po tome je bio pisac i čovek svog vremena: u tom vremenu čovek je imao priliku da napravi vlastitu biografiju, ali je za to trebalo imati i snage, i istrajne volje, i spremnosti da se odupre kako cenzuri komunističkog Istoka, tako i političkoj površnosti Zapada, što je jedna od tema njegovih romana u rasponu od Nepodnošljive lakoće postojanja do Neznanja. Sam je odlučivao o redosledu po kome su njegovi noviji romani prevođeni. Tako je roman Neznanje doživeo svetsku premijeru izvan francuskog jezika upravo u srpskom izdanju.