
Antić nas vraća u svetove detinjstva
Nemanja Rotar
Miroslav Antić je postao jedna velika poema. Imao sam neodoljivu potrebu da se i sam vratim u doba detinjeg spokoja.
Beograd, 12. januara 2015.
Razgovarala: Tamara Lakić
U podnaslovu knjige Nemanje Rotara Sutradan posle detinjstva stoji: „Knjiga o Miki Antiću, nežnosti, pticama i odrastanju“. Istovremeno i roman i romansirana biografijama velikog umetnika i boema, Rotareva knjiga, koju je Arhipelag premijerno predstavio na Sajmu knjiga, izazvala je za kratko vreme veliku pažnju javnosti.
Šta Vam je bio najveći izazov u pisanju romana o Miki Antiću? Njegova uzbudljiva biografija ili to što je on deo Vaše porodice?
– Pisati danas ozbiljnu literaturu već je čin sam po sebi izazovan. Najpre zbog činjenice da je književnost uglavnom izvan vidokruga potrošačkog društva, koje se zadovoljava jeftinom zabavljačkom lektirom ili nekakvom kvazipublicistikom, a potom i zbog činjenice da je i u medijima vrlo malo ili gotovo nimalo mesta ostavljeno za ozbiljno vrednovanje onog što se pojavljuje na domaćoj proznoj i pesničkoj sceni. U takvim uslovima krenuti u pisanje knjige o Antiću, koji sam nije trpeo suvoparne biografije, čak ni beleške o autoru na kraju dela, jeste bio posao velikog rizika. Stalno sam se pitao da li bi mu svideo ovakav način prikazivanja njegovog života, postupaka, stvaralaštva i pesničkih zanosa. Nisam želeo ni jednog trenutka da to bude Antić iz nekoliko istih, banalnih, neduhovitih anegdota, toliko sramno dosadnih i ponavljanih do bezumlja. Pošto nisam pisac koji stvara po porudžbini dana, imam neodoljivu potrebu da svako novo delo koje napišem bude i u formalnom i u sadržinskom smislu drugačije od predhodnih.
Na zanimljiv način upoređujete Antićevo vreme i vreme u kome žive današnji Antićevi čitaoci.
– Definitivno živimo u haotičnom vremenu, ispunjenom apokaliptičnim proročanstvima, senzacionalističkim vestima, u vremenu pornografije i prostitucije, pre svega duhovne, u epohi koja je dramatično snizila razinu života u podlo blato banalnosti i koja reaguje samo na kratkotrajne i snažne nadražaje. Sve društvene sfere su skandalizovane. Novac je postao jedina vrednost, sve ostalo, od porodice do hrama, uzdrmano je do temelja. Naš svet pluta bez cilja, živimo pod vlašću nasilja, primitivizma i nelegalno stečene dobiti. Agresija je narasla do krajnjih granica. Svakodnevno smo traumatizovani užasavajućim vestima o zločinima, pojedinaca ili organizovanih bandi. Ovo vreme nije naklonjeno poeziji, ljubavi i nežnosti. Mnogi, pre svega stariji Antićevi čitaoci, nisu uspeli da se adaptiraju na nove, okrutne uslove života. Lutaju, poput, starih zakasnelih romantika od nemila do nedraga svakodnevlja. Nemaju sa kim da se identifikuju, pošto su slavni ljudi današnjice neretko čak i osvedočeni nitkovi. To više nisu boemi, pesnici, glumci, slikari, to više nije svet prožet znanjem, stilom, spokojem i suptilnošću. Mislim da bi se i sam Antić teško snašao u tom okruženju.
U svoje vreme Mika Antić je nastupao na velikim koncertima u Domu sindikata. Njegova popularnost ni danas nije nestala. Kako to objašnjavate? Šta nam Mika Antić danas govori?
– „Pesnik je tvorevina pesme, kao što je i ona njegova tvorevina“, kaže Oktavio Paz. To je slučaj i sa Antićem. On je postao jedna velika poema. Ona nam se otkriva preko najmodernijih sredstava komunikacije. Fejsbuk grupa Antićevih poštovalaca broji neverovatnih 360.000 članova. Nadmašio je sve estradne zvezde današnjice. Mislim da je ta bliskost s pesnikom objašnjiva njegovim stihovima, koji su jasni, koncizni, šarmantni i prijemčivi za uho. Postoji i izvesna doza patetike koja prožima delo ovog poete, a koja ima posebno značenje i ne deluje kao stilski promašaj jedino kod njega. Ta vrsta detinje naivnosti koja proviruje iz Antićevog pesničkog govora jeste ono što najviše pleni savremenog čitaoca. Taj nežni šapat neoromantizma deluje omamljujuće, on nas vraća u prošlost, u svetove detinjstva. Imamo utisak da se nanovo krećemo ispod one magične duge života koja deli dva tako suprotna sveta, dečijeg i sveta odraslih. Zato sam i napisao ovu knjigu, jer sam imao neodoljivu potrebu da se i sam vratim u doba detinjeg spokoja ne bih li izbegao ono sivo, naborano i dosadno sutra, sutra posle detinjstva.