Kratka istorija Solunskog fronta

Nikola Moravčević

Kako je nastao Solunski front? I u tome je neki nauk o dvojnim standardima koji i mi danas, u ovim novim vunenim vremenima na Balkanu, ne treba da zaboravimo.

Beograd, 5. maja 2014.

Do stvaranja Solunskog fronta u jesen 1915. godine došlo je posle katastrofalnog poraza engleske mornarice na Dardanelima i trupa kod Galipolja i potonjeg brzopletog napora sila Antante da Centralnim silama ne dopuste ničim neometanu vezu sa Turskom i Bliskim istokom. To da je ovaj front navodno otvoren sa namerom da se pomogne Srbima, koji su tada u teškom odstupanju pod borbom već bili u ropcu na granici svoje zemlje sa Albanijom, bilo je više propagandni nego vojni manevar, jer je oko Soluna 30. novembra 1915. godine bilo samo 150.000 englesko-francuskih trupa, što je bilo nedovoljno da se za spas Srbije bilo šta ozbiljno preduzme. Na konferenciji savezničkih generalštabova od 5. do 7. decembra te godine u Šantijiu, Francuzi su priznali da su veliki saveznici odgovorni za poraz Srbije do kojeg je došlo zbog njihove „neodlučnosti i zadocnjenja u izvršavanju potrebnih mera”.
Posle mučeničkog tromesečnog povlačenja srpske vojske preko Albanije, sabotiranog na svakom koraku od strane Italije, koja nije želela da Srbija u posleratnim podelama dobije bilo šta na Jadranu, saveznici su jedino odlučili da se francusko-engleski ekspedicioni korpus oko Soluna stavi u stanje odbrane. Protiv cele ideje daljeg održavanja tog fronta najviše su bili Englezi. Oni su krajem aprila 1916. poslali Francuzima memorandum svog Ratnog komiteta usvojenog od vlade u kome je rečeno da oni na Solunski front gledaju kao „isključivo francusku inicijativu koju su odobrili samo iz prijateljske solidarnosti” i da bi najradije povukli odatle svoj kontingent trupa.
Prema tome, jasno je da su savezničke namere na balkanskom ratištu od kraja novembra 1915. do sredine marta 1916. bile ispunjene kolebanjima i neslogom i da saveznicima do spasavanja svog najvernijeg saveznika Srbije nije bilo mnogo stalo.
Sa oporavkom srpskih vojnika na Krfu, u proleće 1916. godine Francuzi su već počeli da planiraju njihovu dalju upotrebu. Iako i tada nisu pridavali veliki značaj operacijama na Balkanu, na konferenciji savezničkih šefova vlada i generalštabova u Parizu 27. i 28. marta 1916. oni su uz rusku pomoć izdejstvovali rešenje da saveznici ostanu na Balkanu, naoružaju srpsku vojsku i prebace je u Solun, dodelivši joj, posle prilično velikih pogađanja oko komande, kao samostalnoj armiji njen deo fronta u duhu zahteva srpske Vrhovne komande i regenta Aleksandra. Tako je posle dugog kolebanja održan Solunski front.
Solunski-frontU junu 1916. godine reorganizovana srpska vojska od tri armije sa po dve pešadijske divizije, konjičke divizije i nekoliko pomoćnih jedinica sa ukupnom snagom od 151.920 boraca počela je da zaposeda svoj deo fronta u zoni zapadno od Vardara, pod komandom novog načelnika štaba Vrhovne komande, generala Petra Bojovića. Saveznici su planirali ograničenu ofanzivnu akciju u dolini Vardara za 20. avgust 1916, ali su ih Bugari i Nemci u tome preduhitrili svojom preventivnom ofanzivom tri dana ranije. Nadirući protiv srpskog Dobrovoljačkog odreda i Dunavske divizije koji se nisu bili dovoljno razvili, budući da su još bili bez artiljerije, neprijatelj je na pravcu Bitolj–Lerin–Ostrovsko jezero za pet dana napredovao oko 40 kilometara, ali je tamo zaustavljen. Srpska vojska je 12. septembra prešla u protivofanzivu. U tim borbama, koje su trajale do decembra 1916, ona je neprijatelja potukla u bitkama kod Gorničeva, na sovičkim položajima, na Kajmakčalanu, u luku Crne reke i na Selečkoj planini, oslobodivši u tim akcijama Bitolj, prvi grad na svojoj predratnoj teritoriji. Po priznanju bugarskog štaba u Makedoniji, neprijatelj je tada bio pred katastrofom, ali zbog mlitave aktivnosti savezničkih divizija i promašaja francuskog glavnokomandujućeg generala Saraja da potpomogne srpsko napredovanje, ovi značajni bojni uspesi nisu iskorišćeni do kraja. U tim borbama srpska vojska je nanela neprijatelju gubitke od oko 68.000 ljudi, ali je i iz njenih redova izbačeno oko 28.000 boraca. Ti gubici i nedovoljna agilnost savezničkih trupa doveli su do toga da se postepeno prešlo na rovovski rat, kao i na Zapadnom frontu, bez mnogo promena u borbenim linijama, što je trajalo oko dve godine.
Zbog velikih gubitaka u bitoljskoj ofanzivi srpska Vrhovna komanda je krajem 1916. godine ponovo reorganizovala svoje trupe, tako što ih je pregrupisala u dve armije.
U prvoj polovini 1917. godine dolazi do februarske revolucije u Rusiji, stupanja Sjedinjenih Američkih Država u rat na strani Antante i svrgavanja pronemačke vlade u Grčkoj. Podstaknuta tim promenama, srpska vlada u maju 1917. pregovara s predstavnicima Jugoslovenskog odbora na Krfu i u skladu s proklamovanim ratnim ciljevima Srbije iz Niške deklaracije srpske vlade 1914. godine, izglasava Krfsku deklaraciju u kojoj potvrđuje narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i njihovu želju da se stvori zajednička država organizovana kao ustavna monarhija. Od savezničkih vlada deklaraciju je pozdravila jedino buržoasko-demokratska Rusija. Ostale savezničke vlade su ćutale, jer u to vreme Britanija još nije želela da sasvim rasturi Austro-Ugarsku zbog strepnji da će to ojačati ruske aspiracije na Balkanu. Katastrofalni poraz Italijana kod Kobarida u oktobru te godine i izlazak Rusije iz rata zbog Oktobarske revolucije ponovo navodi zapadne saveznike da oslabe podršku ideji jačanja Solunskog fronta. Britanci su opet hteli da ga se reše premeštajući dve svoje divizije na Bliski istok, ali je front francuskim insistiranjem ipak ostao, bez nade za neke veće ofanzivne akcije. Sve do proleća 1918. godine trupe su na tom frontu uglavnom ostale pasivne.
U junu 1918. godine za načelnika štaba srpske Vrhovne komande je postavljen vojvoda Živojin Mišić, posle ostavke generala Bojovića zbog neslaganja sa uglavnom pasivnim glavnokomandujućim savezničkim komandantom generalom Gijomom. Posle kraćeg vremena u Solun je došao i novi glavni saveznički komandant general Franše d’Epere, koji je shvatio srpske predloge posle posete osmatračnici srpske Vrhovne komande na mestu Jelak i obećao da će ih proslediti savezničkom vrhovnom komandantu maršalu Fošu.
Posle ogromnih kolebanja i debata u savezničkim zapadnim štabovima, francuska vlada je najzad odobrila generalu d’Epereu da počne planiranje solunske ofanzive, pošto je nemačka „ofanziva za mir” na Zapadnom frontu tog leta slomljena. Pripreme za proboj Solunskog fronta trajale su dva i po meseca. Teško pritisnuti na Zapadnom frontu, Nemci tada nisu više imali slobodnih snaga da pomognu Bugarskoj, kojoj je tako iznenada palo u deo da skoro sama brani i svoja dotadašnja osvajanja i pozicije svojih saveznika na Balkanu. Obe srpske armije su 14. septembra 1918. u osam časova otpočele artiljerijsku pripremu na svom delu fronta prema Dobrom polju i Veterniku. Razorno dejstvo te vatre bilo je veoma uspešno, te su trupe prvog napadnog ešalona Druge srpske armije 15. septembra krenule na juriš.
Izbijanjem srpskih armija na Vardar i osvajanjem Drenske planine 21. i 22. septembra završava se strateški proboj Solunskog fronta, čime se nemačka 11. armija od bugarske 1. i 2. armije praznim prostorom širokim 50 a dubokim 40 kilometara. Kroz tu brešu srpska vojska nastavlja da napreduje duž leve obale Vardara i dalje prema Štipu, Velesu i Skoplju. Time je ratni krah Bugarske bio potpun. Njen glavni štab 25. septembra šalje parlamentarce u Solun da traže primirje, a 28. septembra tu stiže i vladina zvanična delegacija da dan kasnije potpiše protokol o primirju koje je, u stvari, bilo bezuslovna kapitulacija Bugarske pred silama Antante.
Probojem Solunskog fronta cela bugarska vojna sila od preko 700.000 boraca je za dve nedelje izbačena iz tabora Centralnih sila. Ta pretežno srpska operacija je bila prva velika pobeda snaga Antante u završnici Prvog svetskog rata i glavni faktor za odluku nemačkih ratnih komandanata da je rat izgubljen. Čim je nemačkoj Vrhovnoj komandi to javljeno, maršali Ludendorf i Hindenburg su 29. septembra tražili da se njihova vlada obrati saveznicima sa ponudom primirja, pošto je „slom bugarskog fronta poremetio sve njihove dispozicije”. Isto tako, istražna komisija Rajhstaga je kasnije zaključila da je „rat bio izgubljen u vojnom smislu kad je slom Bugarske, za kojim je došao slom Austro-Ugarske… potpuno izmenio situaciju nemačke vojske na bojnom polju. Od tog vremena bio je očevidno uzaludan svaki pokušaj da se dobije mir čisto vojničkim putem.”
I pored velikih no kratkotrajnih slavopojki srpskoj vernosti i požrtvovanju, ne može se reći da su saveznici Srbije na Versajskoj mirovnoj konferenciji na bilo kakav značajan način priznali Srbiji njene žrtve. Za sve vreme pregovora oni su gurali na prvo mesto Belgiju, koju su, i pored najave neutralnosti, Nemci pregazili u roku od deset dana još u jesen 1914. godine, kada je u tom surovom napadu stradalo oko 150 hrabrih Belgijanaca. I u tome je neki nauk o dvojnim standardima koji i mi danas, u ovim novim vunenim vremenima na Balkanu, ne treba da zaboravimo.

Autor je pisac istorijskih romana, među kojima je i Vreme vaskrsa, roman o Srbiji u Prvom svetskom ratu.