Danilo Kiš je jedan od najvećih u svom veku

Nikolas Lezard

“Enciklopedija mrtvih” je jedna od najdirljivijih priča koje sam ikada pročitao. Kiš je jedan od onih pisaca za koje osećate da su na vašoj strani.

Beograd, 5. juna 2015.

Insistiram da pročitate ovu knjigu pisca koji je oživeo kratku priču.
Pretpostavljam da je Danilo Kiš pomalo želeo da se našali kada je napisao ovu knjigu, svoju poslednju knjigu pripovedaka. Kakav naslov! Knjiga ima svega 166 strana, a uvodna priča ima svega 24 strane. Međutim, u njoj nema ničeg smešnog: ova priča je jedna od najdirljivijih koje sam ikada pročitao, testament moći i nemoći književnosti i ljudskog sećanja; i elegija i urlik nemoći koji odzvanja u više dimenzija. Priča govori o tome kako je naučnica u poseti Švedskoj ušla u biblioteku u Stokholmu kasno uveče (nakon izvođenja Sonate duhova Avgusta Strindberga; mislim da je to važno). Tu pronalazi knjige u kojima je opisan čitav život njenog oca iako je on umro samo dva meseca ranije. Opisan je svaki mogući detalj.
“Povodom očevog boravka u vojsci, u Knjigu su ucrtane staze kojima je išla na marševe Peta pešadijska jedinica stacionirana u Mariboru; imena oficira i podoficira sa njihovim činovima zabeleženi su, kao što su upisana i imena sobnih drugova, kvalitet hrane u vojničkoj kantini, povreda kolena prilikom noćnog marša, kazna zbog izgublјene rukavice, ime kafane u kojoj je lumpovao prilikom prekomande u Požarevac.”
Tu je i ključni princip: “Jedini uslov (…) da bi se ušlo u Enciklopediju mrtvih jeste da onaj čije je ime tu zapisano ne bude zastuplјen ni u jednoj drugoj enciklopediji.”
Drugim rečima, to je duboko demokratski princip i samo neko ko je bio demokratskog duha, neko ko bi prepoznao, i to ne samo u teoriji ili apstraktnom mišljenju, značaj svakog pojedinca mogao je doći na ovakvu zamisao. Egalitarizam enciklopedije je takav da oni koji su već ostavili trag u istoriji, ili misle da jesu, nemaju potrebu da budu uključeni u nju.
To baca svetlo na to kako je Kiš gledao na istoriju i šta su o njemu mislili ljudi koji su je stvarali. Rođen je, prema jednoj priči, gotovo kao inkarnacija evropejstva 1935. Sin asimilovanog mađarskog Jevrejina (iz istog grada kao preci Džojsovog Leopolda Bluma) i pravoslavne Srpkinje, teško je mogao da se idredi prema političkim ili nacionalnim sklonostima, nego samo po svojoj posvećenosti slobodi. Kiš je trebalo da osvoji nagradu za prvu priču u ovoj knjizi, “Simon čudotvorac”, dok partijski zvaničnici nisu posumnjali da bi to mogla biti antikomunistička satira. (Ako i jeste, ona je i mnogo toga drugog, a najvažnije je da je izuzetna. Na osnovu gnostičke priče o putujućem jeretičkom propovedniku, ona je parabola koja istovremeno sudi i opire se interpretacijama, što se može reći i za veliki deo njegovog rada.) Umro je u Parizu 1989, kada je imao svega 54 godine.
Našoj zemlji nije potreban cenzor da bi se neki pisac učinio nepoznatim ili zaboravljenim, pa Penguinu treba čestitati što nam ga je vratio. Kiš je jedan od najvećih u svom veku, ne samo originalnog, nego i saosećajnog uma, i sposoban, kao što je slučaj sa ovom knjigom, da oživi kratku priču. Dopada mi se ideja da o pričama ne mislim toliko kao o pojedinačnim delima, nego kao o pesmama u pažljivo komponovanom albumu (ta misao možda potiče od činjenice da je Kiš zaista izgledao pomalo kao rok zvezda).
Priče se protežu kroz vekove i svetove: rano hrišćansko doba (dve priče; pitanje nastanka religije ga je fasciniralo), Prag u 19. veku, Hamburg, tadašnja Jugoslavija/Srbija; ali u svakom deliću možete osetiti njegovu inteligenciju. Mnogo je dugovao Horheu Luisu Borhesu i priznavao je to, ali ima nešto toplije kod Kiša, nešto zbog čega, upravo zbog te inteligencije, mnogo više razume čovekovu patnju. On je jedan od onih pisaca za koje osećate da su na vašoj strani. Ukratko, ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je ova knjiga vredna preporuke. Ovo je stari prevod (1989) Majkla Henrija Hajma, ali je veoma dobar; knjiga sadrži i vrlo koristan i zanimljiv uvod Kišovog biografa iz Engleske Marka Tompsona.

Prikaz engleskog izdanja knjige Enciklopedija mrtvih objavljen u Gardijanu 2. juna. http://www.theguardian.com/books/2015/jun/02/encyclopedia-of-the-dead-danilo-kis-review-fitting-tribute?CMP=share_btn_fb