
Ponavljamo greške zbog kojih su drugi već patili pre nas
Sesar Antonio Molina
Andrić nas uči da razumemo Balkan koji je „mesto gde se stvara više istorije nego što se može podneti“. Naši savremenici su oni s kojima se razumemo i s kojim možemo da razgovaramo, svejedno iz koje da su oni epohe ili doba.
1. juna 2013.
U Gradovima u kojima umine bol uočavate ostatke daleke prošlosti i velike umetnike koji su tu živeli. Šta čovek 21. veka može da nauči na osnovu tih tragova i umetničkih dela?
– Za čoveka 21. veka od fundamentalnog je značaja poznavanje vlastite prošlosti. Pogrešno je misliti da su naši savremenici oni ljudi s kojima mi sada živimo, jer, zapravo, naši savremenici su oni s kojima se razumemo i s kojim možemo da razgovaramo, svejedno iz koje da su oni epohe ili doba. A to se meni dešava kada čitam Virgilija, Ovidija, Dantea… Razumemo se tako dobro da izgleda kao da razgovaram s Polom Osterom ili Klaudiom Magrisom. Imali bismo odgovore na mnoga pitanja iz sadašnjosti kada bismo poznavali prošlost. Problem je u tome što prošlost ne poznajemo dovoljno, pa zbog toga i dalje ponavljamo greške zbog kojih su drugi već patili pre nas.
Često beležite kako se u nekim od Vaših gradova „u kojima umine bol“ vekovima živeli ljudi različitih religija, nacija, kultura. Kako objašnjavate da se i danas takav suživot ponekad pretvara u ekces, pa i krvavi sukob?
– Suživot i poštovanje različitih religija, nacija i kultura su neophodni, jer, između ostalog, doprinose veličini ljudskog bića. Suživot je u istoriji naroda bio težak zbog fanatizma, odnosno zbog onih ljudi koje misle da samo oni imaju neko pravo. Kultura treba upravo da pomogne kako bi se ovo zlo izbeglo i kako bi ljudi postali obzirniji. To nije lako jer čak i u naše vreme, kad za sobom imamo mnogo vekova civilizacije, fanatizam je i dalje izvor nasilja i konflikata. Zbog toga države treba da ulažu u obrazovanje i u kulturu. U obrazovanje kako bi naučili mlade da je u životu sve povezano i da moramo poštovati tuđe ideje kao što drugi poštuje naše, a da je nasilje preistorijski ljudski žar. S druge strane, kultura nam pomaže da se ne bojimo stranca, koji na svakom jeziku znači nešto neobično, označava osobu koju ne poznajemo, pa je se samim tim i plašimo. Niko ne bi trebalo da bude stranac jer je svet previše mali i svi treba da znamo da živimo zajedno. Jednostavno je tako nešto objasniti, ali, kao što smo mogli da vidimo tokom naše istorije, teško je ovo sprovesti. Upravo zato, ponavljam, na obrazovanju i na kulturi treba da rade države i porodice kako bi obučili narod u duhu jedinstva i univerzalnog suživota.
Jedan od tekstova u Vašoj knjizi posvećen je Ivi Andriću. Šta Vas najviše impresionira u delu srpskog nobelovca?
– Ivo Andrić je jedan od velikih pisaca XX veka. Nažalost, u Španiji ne postoji toliko prevoda njegovih dela koliko bi trebalo da ih bude, pa ne mogu da govorim o njegovom celokupnom delu, ali Na Drini ćuprija i mnoge priče koje sam pročitao pokazuju da je reč o piscu izuzetne kulture, s veoma osobenim stilom pisanja. A on je vrlo dobar primer onoga o čemu sam već pričao: da nije samo moguć, već je i neophodan suživot različitih jezika, religija i kultura. I da ovaj suživot donosi bogatstvo i stvara više koristi nego štete. Ali problem je u fanatizmu. Ja verujem da nas ovaj veliki nobelovac uči da razumemo Balkan koji je, kao što kaže Karl Kraus, „mesto gde se stvara više istorije nego što se može podneti“.
U knjizi Gradovi u kojima umine bol pisali ste i o Beogradu. Kako doživljavate Beograd?
Imao sam tu sreću da kao direktor Instituta Servantes zvanično otvorim Institut Servantes u Beogradu i ovim povodom sam upoznao mnoge predstavnike srpske kulture. Primetio sam brojne sličnosti između Španaca i Srba koji su tada prolazili kroz okolnosti kroz koje smo mi prošli pre više godina, nakon pada Frankove diktature i na početku demokratske etape. To je ta ista životna volja i želja da povratimo našu ulogu u Evropi i u svetu. Mnogo me je to podsetilo na ono što smo mi proživeli sedamdesetih i osamdesetih godina. Beograd je prelep grad s dve velike reke, prepun istorijskih spomenika, muzeja i pozorišta, kao i književnih mesta, i uvek preporučujem svima da ga posete. jer je i dalje nedovoljno poznat. Kasnije sam imao tu sreću da se vratim više puta u ovaj grad povodom promocije izdanja mojih knjiga prevedenih na srpski. Institut Servantes je i dalje u centru grada i veoma uspešno radi, a za mene je bilo veliko zadovoljstvo da ga zvanično otvorim u jednom teškom trenutku za Srbiju i da na taj način doprinesem bližem upoznavanju dve zemlje i da podržim definitivni put ove velike zemlje ka demokratiji.
Bili ste ministar kulture i jedno vreme narodni poslanik. Kakva su Vaša iskustva u politici?
– Čitav život sam posvetio kulturi i, samim tim, bio sam ministar samog sebe, ako tako može da se kaže, i tokom tog perioda trudio sam se, kao i uvek, da radim za svoju zemlju koja je u svetu stalno predstavljena posredstvom svojih pisaca, slikara, muzičara… I posredstvom jezika kojim se služi preko 500 miliona ljudi u celom svetu i koji, posle engleskog, ima najveći broj govornika. Dakle, čuvao sam tu sliku Španije u svetu preko naše kulture. Uspostavio sam direktnu vezu sa svim zemljama španskog govornog područja i sa evropskim zemljama. Taj moj period, dok sam bio direktor Instituta Servantes i, posle toga, ministar kulture, bio je pun aktivnosti, rada i divnih uspomena. Bio sam političar „sui generis“ jer sam uvek bio više na strani kulture nego na strani politike i to me je ponekad dovodilo u konflikte pošto sam branio kulturu od drugih isključivo partijskih ili utilitarnih stavova. Nije lako ubediti profesionalne političare da kultura ne postoji da bi se koristila u političkim predizbornim kampanjama, već da je osnovni element u životu jedne zemlje. A kad je reč o Španiji, to je posebno važno jer osim intelektualaca, umetnika, pisaca i jezika, ova zemlja ima izuzetnu arhitektonsku baštinu i spomenike, i to je slika naše zemlje u svetu. Na ekonomskom planu uvek sam se borio da im objasnim da je kultura ulaganje, a ne trošak. Ulaganje koje stvara bogatstvo. U Španiji ima oko milion ljudi koji žive od kulture i od industrije koja se stvara oko nje. Na primer, velika izdavačka industrija ili bogat kulturni turizam koji svake godine raste. Ipak, kultura i politika nisu toliko bliske sredine, a ja sam izdržao dovoljno vremena koliko mi je trebalo da sprovedem brojne aktivnosti i dela koja su donela koristi našoj zemlji. Bio sam narodni poslanik predstavljajući moj grad, La Korunju, i jedna od stvari koja mi pričinjava najveće zadovoljstvo je da sam uspeo da za vreme mog mandata najstariji svetionik na svetu, Herkulov toranj, blizu koga sam ja rođen, bude proglašen Svetskom baštinom. Služio sam svojim sugrađanima, iako već više od 30 godina živim u Madridu, ali kad sam prestao da budem minister, odlučio sam da se vratim kulturi, da nastavim da predajem na univerzitetu i da se ponovo vratim pisanju, pa sam zato napustio mesto narodnog poslanika, iako sam do njega stigao velikim naporom.
Sada ste direktor „Casa del Lector“ u Madridu. S kojom idejom je osnovana ova institucija i čime će se baviti?
– „Casa del Lector“ je ideja Hermana Sančeza Ruipereza, jednog od najvećih španskih izdavača, koji je pre 30 godina osnovao fondaciju posvećenu širenju kulture čitanja i istraživanjima o čitanju. Kada sam prestao da budem ministar, on mi je ponudio da počnem s radom u fondaciji kako bih sproveo u delo tu njegovu ideju i tako smo renovirali 10.000 kvadratnih metara industrijskog prostora nastalog početkom XX veka, koji nam je grad Madrid ustupio kako bismo započeli ovaj projekat, a koji je zvanično otvoren u oktobru prošle godine od strane princa i princeze od Asturijasa. „Casa del Lector“ je najviša tačka u strukturi fondacije Hermana Sančeza Ruipereza i, kao i ostali centri ove fondacije, bavi se čitanjem u osnovi, ali više se okreće perspektivi čitanja u budućnosti, novim i revolucionarnim formama čitanja koje se već pojavljuju u našem društvu, kao i drugim mogućim oblicima čitanja koji će tek nastati u narednom periodu. Čitanje koje nije samo sposobnost ili veština, već je to životna aktivnost, način tumačenja i razumevanja stvarnosti, dešifrovanje svega što nas okružuje, kako bismo pokušali da dobijemo građane sa sopstvenim mišljenjem, analitičkim, kritičkim, kreativnim i solidarnim. Čitaoce. I sve aktivnosti koje nudimo bave se time, stvaranjem čitaoca.
Ljubav je česta tema vaših dela. U Gradovima čitamo i ovu Vašu misao: „Nema srećnih ljubavi, niti sreće bez ljubavi.“ Kako objašnjavate taj (naizgled) paradoks?
– Ljubav je esencijalna tema u životu svake osobe i večiti osnovni element umetničkog i književnog kreativnog stvaralaštva. Zbog toga ja nisam mogao, ni sa lične ni sa kreativne strane, da ne govorim i da ne iznosim mišljenje o tome. Zapravo, ljubav je potreba da nađemo dopunu našeg „ja“ u nekoj drugoj osobi. A takođe me veoma zanima ideja ljubavi kao posedovanje nečega što želimo kada ga nemamo, a kada ga dobijemo, gubi svu svoju vrednost. Ova kontradikcija je sama po sebi osnovni izvor pitanja o uspostavljanju veza između ljudi i o njihovom raskidanju, do kog često dolazi kada prestane da postoji fascinacija i misterija. A ja sam se uvek bavio tim trenutkom fascinacije i misterije u kom ljubav dostiže najviše tačke svog prikazivanja.
Smatrate da je „internet savršeno opravdanje za ogromnu neukost“, odnosno da je „celokupno svetsko znanje stavljeno na mrežu, a opet, sve je manje obrazovanih osoba“.
– Internet treba da bude podrška znanju koje svaka osoba treba da ima, ali predati internetu sve znanje kao da je neki idol obožavanja vodi nas na loš put. Ništa ne vredi to što je danas bilo kojoj osobi preko mreže dostupno milion knjiga ako ih te osobe ne čitaju. Nije važno imati ih već je važno čitati ih. Na isti način kao što nije važno da postoji mnogo pesama ili mnogo filmova ako oni koji imaju mogućnosti da u njima uživaju to ne čine. Za razliku od drugih vremena, sada postoji veća dostupnost, ali to ne znači da svi to koriste kako bi trebalo. Internet je veliko otkriće, ali može da bude zamka ako ne znamo da ga koristimo na pravi način.
Pišete i poeziju, i prozu i eseje. Na kom književnom „terenu“ se najbolje osećate?
– Pisao sam poeziju, prozu, eseje, ali sam uvek sebe smatrao uglavnom pesnikom, a poeziju nečim što osvaja sve ostalo što sam napisao. I to je „teren“ na kome se osećam najbezbednije i najprijatnije jer tu zaista mogu da istražujem ljudsko bivstvovanje, nešto što čovek XXI veka nije uspeo da odgonetne isto kao što to nisu uspeli ni Kromanjonci ni čovek iz bilo koje druge preistorijske epohe. Velika pitanja o životu i dalje su bez odgovora, a poezija ne daje odgovore, ali ipak postavlja druga nova pitanja i to je jedan način utehe naspram neznanja vezanog za pitanja: Odakle dolazimo? Kuda idemo? Zašto postojimo? A kako niko ne može da promeni svoju sudbinu…
Do sada ste objavili više od 30 knjiga. Kako pišete? Brzo i lako? Ili se dugo spremate za svaku knjigu?
– Svaki književni rod se piše na svoj način. O poeziji treba mnogo razmišljati i, samim tim, ja pišem jednu pesmu danima ili nedeljama… Pre toga pravim beleške, zapisujem reči, mnogo ispravljam do definitivne verzije, a ponekad čak ispravljam i nakon štampanja. Zapravo, nikada za mene nije završeno pisanje jedne pesme. Pa ni kada je objavljena. Eseje pišem direktnije i na način koji je više kontinuiran. Osim zapisanih beleški neophodnih za pisanje, za vreme samog pisanja se priključuju razmišljanja koja nastaju upravo dok pišem. Pisanje proze zahteva mirovanje i svakodnevnu meditaciju. Možda je to najprofesionalniji rod od svih ostalih i u dobrom i u lošem smislu. Zahteva svakodnevnu pažnju i posvećenost jer život likova i radnja o kojoj se piše uopšte ne dozvoljavaju odlaganje: oni žive, pate, boluju, ponekad uživaju… skoro u isto vreme dok pisac piše. Zbog toga je za mene pisanje poezije najsporije, najviše se vremenski rasteže, esej nastaje sa snažnom potrebom da se napiše odjednom i kontinuirano do kraja, a proza zahteva drugačiju, svakodnevnu i stalnu posvećenost jer daje život bićima čije se postojanje ne može odložiti.
Prevod sa španskog: Ana Milutinović