Kad pisac sretne svoje junake na ulici

Srđan V. Tešin

I nema toga ko se u mom romanu Kuvarove kletve i druge gadosti neće prepoznati ma koliko mu odvratne bile sve kletve i gadosti o kojima sam pisao.
Reč na otvaranju strip-izložbe Geze Rica po romanu Kuvarove kletve i druge gadosti na 3. Beogradskom festivalu evropske književnosti.

Beograd, 30. juna 2014.

Čini mi se da ni nakon osam godina od objavljivanja prvog izdanja nisam završio sa pisanjem romana Kuvarove kletve i druge gadosti. Svako novo izdanje, novi prevod ili transformacija ovog romana u drugi medij pruža mogućnost drugačijeg – čak i radikalno drugačijeg – čitanja. Da to što tvrdim nije tačno, ja sada ne bih pisao ove redove i ne bih stajao pred vama na otvaranju strip-izložbe.
Nijedna moja druga knjiga nije imala takav životopis kakav imaju obimom nevelike Kuvarove kletve i druge gadosti. Roman je nikao iz nacrta nagrađenog književnom stipendijom „Borislav Pekić“, da bi izrastao u erotsku priču namenski pisanu za magazin Playboy, od koje su se, gotovo preko noći, raširile, i u dubinu i u visinu, mnogobrojne priče koje čine koren, stablo i grane romana.
Priče koje su išle u dubinu su, s jedne strane, hranjene sećanjima na događaje koje sam osetio na svojoj koži ili, s druge strane, na sećanja mojih bližnjih koji su svojim očima videli događaje koje su mi prepričavali kao strašnu priču pred spavanje, a koja sam doživeo tako kao da su se meni desila. Priče koje su išle u visinu su imale za cilj da dostignu ono što malo kome polazi za rukom: da daju smislen odgovor na pitanje o poreklu zla u svetu ili, što je meni bio cilj, da odgovore na još strašnije pitanje, a koje se tiče postojanja ravnodušnosti prema zlu.
Uočiti razliku između postojanja zla i postojanja ravnodušnosti prema zlu je ključno za razumevanje mog romana. Problem kod pisanja o zlu i ravnodušnosti o zlu je taj što se o toj temi ne može pisati kao da je to išta briga bogova, jer se svi događaji odigravaju na ljudskoj ravni i tiču se ljudi, bez obzira na to da li su oni verujući ili neverujući ljudi. Krv koju prolivaju je ljudska, a ne krv bogova. Zbog toga je jednako važno uočiti i opisati sve nijanse, pre svega, porodičnog nasilja, kao generatora opšte, kolektivne nesreće.
U jednoj porodici, upravo u porodici mojih junaka, može biti toliko kumulativnog nasilja, koliko i u državama i društvima zahvaćenim ratom ili drugim užasima. S obzirom na to da mi živimo na prostoru na kom nikad nije stasala generacija koja nije doživela stanje rata i koja je ili činila ili trpela nasilje ili prema nasilju bila ravnodušna, opredelio sam se da pišem upravo iz subjektivne mikro-perspektive, iz vizure direktnih učesnika u porodičnom nasilju, koje se uplelo u nerazmrsivo klupko kolektivnog nasilja. Ovakav pristup pisanju ima svoje scile i haridbe, a najopasnije je ipak kad pisac sretne svoje junake na ulici ili kad mu, kao što je to bio moj slučaj, čitaoci koji su se prepoznali u nekom od obličja mojih junaka priprete tužbom zbog vređanja i klevete.
Za ovih osam godina, koliko roman vodi život nezavisan od mog, svakakvih sam se priča o njemu naslušao. Jedni su ga doživljavali kao erotizovanu priču o muško-ženskim odnosima kojima je građanski rat poslužio samo kao ekskluzivan dekor u kome se radnja odigrava, do onih koji su u romanu prepoznali uzroke i genezu istorijskog raspada jedne države, doživljavane kao „države blagostanja“, kroz raspad jedne porodice, koju su drugi videli kao „uzornu i savršenu“.
Prevodi ovog romana govore u prilog tome da nijedna tema ne može biti lokalna ako se tiče zla i ravnodušnosti prema zlu; verovatno je zbog toga roman dobro primljen i u jezicima koje ne govorim i ne razumem. Ako je ono što sam napisao na svom maternjem jeziku razumljivo i na drugim jezicima, onda će, prema istoj analogiji, biti razumljivo i u drugim medijima kao što su film ili strip.
Iako su mnogi kritičari i čitaoci roman označili kao filmičan, tačnije: kao da su ga režirali Pekinpo, Tarantino i Almodavar, sa ekranizaciom romana se nije otišlo dalje od pisanja sinopsisa za film koji je, opet, medij posve drugačiji od romana.
S druge strane, ključno poglavlje u romanu je dobilo svoj stripski oblik. Transponovanje reči u njihov vizelni ekvivalent je u stripu Geze Rica je izvedeno na najracionalniji način. Umetnik je odabrao da napravi strip kombinovanjem crteža i kolaža isečaka iz novina kojima dominiraju ključne figure iz popularne kulture: Silvester Stalone kao Rambo, četnici i partizani iz filmova Veljka Bulajića, fotografije stravičnih ratnih razaranja, ali i fotografija Josipa Broza Tita, uzgred: junaka iz romana, koji na kraju priče aplaudira poput nekoga ko je sve vreme sedeo u prvom redu u publici i imao najbolji pregled onoga što se dešavalo na pozorišnoj sceni, odnosno filmskom platnu ili strip-tablama.
Geza Ric je vizuelizovao priču iz romana Kuvarove kletve i druge gadosti kao da se zaista odigrala u stvarnosti, a ne u mojoj glavi. Zbog toga su njegove slike toliko nabijene emocijom koja ne dozvoljava oku ni da trepne dok ih posmatra. On je tačno prepoznao tehnike i alate kojima sam se kao pisac služio. I ja sam, poput njega, pretpao stvarnost u fikciju, stvarne ličnosti u likove iz romana, istinu u laž… Samo dobrim piscima polazi za rukom da ovaj proces obrnu pa da njihova fikcija iz romana postane naša stvarnost, da se njihovi likovi iz romana otelotvore u stvarne ličnosti koje srećemo na ulici ili ih gledamo na televiziji, a da umetnička laž postane istina koju živimo mi ljudi od krivi i mesa.
Više bih voleo da sam napisao ljubavni roman pa da se ljubav premetne iz romana u život, ali ja sam, eto, pisao o zlu i ravnodušnosti o zlu, i nije potrebno mnogo mudrosti pa predvideti da će tema romana Kuvarove kletve i druge gadosti zauvek biti aktuelna, jer će uvek negde biti neki rat, neko će činiti nekome zlo, neko trpeti od nekoga zlo, a neko biti ravnodušan prema svom zlu na svetu, ovom i ovakvom i najboljem od svih svetova. Jer takvi smo mi ljudi i takva nam je priroda.
I nema toga ko se u mom romanu neće prepoznati ma koliko mu odvratne bile sve kletve i gadosti o kojima sam pisao.