
Puškin po starom kalendaru
Mića Vujičić
Suština je u tome nadigrati život i od bele, prazne stranice napraviti mapu kosmosa.
Beograd, 20. januara 2023.
Roman Uglješe Šajtinca Koljka i Sašenjka, objavljen u izdavačkoj kući Arhipelag, neobična je i nesvakidašnja knjiga što pripoveda o savremenoj banatskoj svakodnevici u kojoj se u svesti dvoje junaka neprestano ukazuju dve privilegovane figure. Jedna je iz intimnog okruženja, to je nedavno preminuli rođak Koljka, iza koga su ostale stvari i uspomene. Drugo je Sašenjka, u kome čitaoci odmah prepoznaju velikog ruskog pisca Aleksandra Puškina. Iako odsutni iz stvarnosti, i Koljka i Sašenjka su deo razgovora, ličnih i čitalačkih iskustava, oni prema kojima se meri svakodnevni život.
Priča počinje seckanjem i lepljenjem kalendara. Kako se otvorio rukopis romana Koljka i Sašenjka?
– Sve mi je otvoreno, uvek. Kod mene sve zjapi, gura se, otima, ubi promaja. Veći je problem naterati sebe da se kalendari skupe, iseku i od njihove poleđine sastavi papir koji može da posluži za pisanje. To sam video, nisam sam smislio. Hteo sam roman o Puškinu, nekakvu burlesku s tužnim tonovima. Život se pobrinuo da još jednom potvrdi da burleske s tužnim tonovima veće od njega samog nema. Natezali smo se jer život voli lice svake stranice kalendara. Brojke, kvadrate, crvena slova. A ja volim prazne. I cela suština je u tome nadigrati ga i od bele, prazne stranice napraviti mapu kosmosa. Onda mu je daš i pitaš ga da li vidi sebe i tražiš da prstom pokaže to mesto. Ako ne prizna da je to isto ali ipak manje dosadno od njegovih brojeva i šupljih kvadrata – ne potresaš se. Život radi svoje, a tebi se „otvaraju rukopisi“.
Glavni junak na početku unosi u stan literaturu o Puškinu. „Ćaskati s polumrtvim stricem i popravljati jastuk tužno.“
– Citat je iz Onjegina. Stanje koje pravda svaku dalju akciju. Literatura o Puškinu je obavezna. Tu je da shvatiš da posle Tinjanova, Novikova i Veresajeva nemaš nikakve šanse. Jedino da se Sašenjka sam pojavi. I došao je. Ljudi svakakve nakaze prizivaju, a meni je Puškin sam došao. Ništa nisam morao da izmišljam, ni na šta nisam morao da ga teram. Govorljiv je i nezahtevan. Ko je pročitao knjigu, jasno mu je da ona i ne postoji kao ono što je „pisac hteo da kaže”. Ona je o svemu pre toga.
I ova proza, slično prethodnim, duboko je uronjena u našu stvarnost, u svakodnevicu, u Banat, u pandemiju, među vakcinisane, a u isti mah iz nje izmeštena, svevremena, do Ararata, Kartagine, Sibira, Halkidikija… Koliko je teško piscu da delove jedne takve „slagalice” ima rasute na radnom stolu i na koji je način ovako sklopi?
– „Uranjanje u našu stvarnost” je početna faza obrade. Ono „što si hteo” prvo moraš dobro da natopiš u stvarnost. Da ga napiješ. Da se obeznani. Onda ga trezniš danima. Onda dođe stid od „pijanstva”. Jednom „osramoćeni” delovi „slagalice” beže od stvarnosti kao izlečeni zavisnici. Ne mogu više da podnesu ni „zadah” iste. Posle je sve lako. Završna faza obrade se dešava na „radnom stolu” neznanih čitalaca.
(NIN, 19. januar 2023)