
„Dajte mi neku knjigu od Dala, ali umivenu“
Veselin Marković
Ako neki ljudi daju sebi pravo da menjaju tuđa umetnička dela da bi se uklopila u njihov sistem vrednosti, onda to smeju i svi drugi, a neke promene nam se ne bi dopale.
Beograd, 28. februara 2023.
Čarli i fabrika čokolade, Veštice, Matilda i druge knjige Roalda Dala su doživele nova izdanja. To odavno više nije vest, ali jeste vest činjenica da su ova izdanja drugačija od prethodnih.
Izdavačka kuća Puffin, u saradnji s Roald Dahl Story Company, koja poseduje autorska prava, i organizacijom Inclusive Minds, napravila je izmene u Dalovim delima. Čak stotine izmena. Zašto? Da niko ne bi eventualno bio uvređen.
Tako su mnoge reči prognali. Recimo, debeo, ružan i lud. Čak su iz opisa izbacivali reči crno i belo, pa kaput dobrog džina više nije crn. Zašto, zaboga? Zar je upotreba prideva crn odmah rasizam? Menjali su reči koje su vezane za pol, fizički izgled, rasu, mentalno zdravlje i nasilje. Tako su Cloud-Men postali Cloud-People. Veštice više ne kriju identitet radeći kao „kasirke u samoposluzi“ već kao „vrhunske naučnice“.
I što je možda još gore, ubacivali su rečenice koje Dal nije napisao. Mnogi njegovi stihovi su u celini izbačeni i umesto njih su napisani novi (Dalovi su bolji i duhovitiji). U Vešticama, nakon rečenice u kojoj se kaže da su veštice ćelave ispod perike, dodata je poučna rečenica: „Postoji mnogo drugih razloga zašto žene nose perike i sigurno nema ničeg lošeg u tome.“
Ja mislim da je sve to tragikomično, besmisleno i opasno. Prvo, i osnovno: niko ne sme da menja tekstove drugih ljudi, bez obzira na koje se vrednosti poziva. Roald Dal nije tako napisao. Tačka. Ne smete mu stavljati reči u usta, a onda to objaviti pod njegovim imenom. Ako vam se njegov rečnik ne dopada, onda nemojte izdavati njegove knjige. To bi bilo logično. Ali kako da ne izdaju knjige koje su do sada prodate u više od tri stotine miliona primeraka? Želeli bi i (korektno) jare i pare.
Drugo, cenzori Roalda Dala se navodno bore protiv predrasuda, ali zapravo ih ojačavaju. Ako izbacuju reč debeo, time poručuju da je ružno (opet ta reč) biti debeo, toliko ružno da to čak ne sme da se pomene. Da li je loše biti crn? Nije. Zašto onda izbacuju tu reč? I zašto je ružno (opet ova reč, izvinjavam se) i promene vredno ako neko radi za kasom u prodavnici? Nije li to snobizam?
Treće, oni bi želeli da zaštite decu, ali to ovako neće postići. Da li zaista misle da u vreme interneta deca ne bi drugde naišla na sve te reči, kao i na mnogo gore reči? Važno je kako decu vaspitamo i da li ih naučimo da poštuju druge ljude. Pripremimo ih za realan svet, a ne za svet pod opštom anestezijom, pošto takav neće naći.
Prava krivica Roalda Dala jeste njegov antisemitizam. To je neoprostivo, a ne to što je jedan njegov književni lik „enormno debeo“. Zar njegovi cenzori ne vide veće probleme na ovom svetu?
I zar ne vide da tako stvaraju opasan presedan? Ako neki ljudi daju sebi pravo da menjaju tuđa umetnička dela da bi se uklopila u njihov sistem vrednosti, onda to smeju i svi drugi, a neke promene nam se ne bi dopale. Sutra bi neki ultradesničarski urednici mogli da promene, recimo, Džordža Orvela. Da li bi svi čitaoci doterane 1984 znali da Orvel nije to želeo da kaže? Hoće li možda neko da docrtava haljine na aktove, jer ga vređa golotinja?
Karikiram? Ne. To bi bila logična posledica ako krenemo tim putem. Na kraju bi svako stvorio umetnike po svom liku i niko više ne bi znao šta su originalno želeli.
Dalova dela su žrtve društvene klime. Živimo u doba kada je moderno biti uvređen i zahtevati izvinjenje. Verujem da tu ima iskrene uvređenosti, obično zbog diskriminatorskog ponašanja većine prema onima koji su različiti po bilo kom osnovu, ali ima i očigledne tobožnje uvređenosti, iza koje se kriju samopromocija i/ili želja za cenzurom. Ne bi me začudilo ako bi se pokazalo da su ovi drugi u većini.
Šta to znači za književnost? Ako bi svi izdavači krenuli stopama Puffina, retko koje delo bi ostalo nedirnuto. Zamislite koliko bi ljudi moglo da bude uvređeno zbog Majstora i Margarite Mihajla Bulgakova. Mogli bi da se pobune i hrišćani i komunisti (hajde onda da isečemo čitave delove), zatim žene jer se glavna junakinja pretvori u vešticu (bez perike) i gola leti na metli (sec-sec), ali i muškarci jer njen nametljivi komšija postane leteća svinja (opet sec-sec) i tako dalje. Da oživi, Bulgakov ne bi ni prepoznao takav roman.
Ako branimo integritet umetničkih dela, onda branimo i njihovu budućnost.
Da ne bude zabune, dodaću da se u osnovi političke korektnosti nalazi plemenita ideja: ljudi treba pristojno i odmereno da razgovaraju jedni s drugima i da imaju razumevanja za razlike. Međutim, praksa je u velikoj meri izneverila ideju. Menjanje tekstova mrtvih pisaca, agresivnost, cenzurisanje starih crtanih i igranih filmova, autocenzura da nekoga ni slučajno ne bismo uvredili, promovisanje netalentovanih umetnika samo zato što pripadaju određenoj grupi – sva ta preterivanja su izvitoperila namere i dala municiju desničarskim demagozima. Nažalost, mnogo puta u prošlosti ljudi su upropastili plemenite ideje.
Autor je romansijer, pripovedač i esejista, čija je knjiga eseja o filmovima i književnosti Šarlotino dvorište nedavno objavljena u izdanju Arhipelaga.