Svet po Čarlsu

Vesna Roganović

Povodom osamdeset pete godišnjice rođenja Čarlsa Simića (9. maj 1938-9. januar 2023)

Beograd, 9. maja 2023.

Pre nego što je Čarls Simić postao cenjeni pesnik, tadašnji američki kritičari su mlade pesnike korili rečima: „Pišeš kao Simić!“
Ipak, posle prvih objavljenih knjiga pesama, taj „simićevski“ kvalitet pretvorio se u superlativ. Dodela „Pulicera“ za poeziju Čarlsu Simiću 1990. godine bila je krunska potvrda njegovog izvanrednog talenta i originalnog lirskog glasa.
Ako biste samog pesnika pitali šta znači pridev „simićevski“, odgovorio bi vam da je potreban čitav život da se tako nešto stvori, ali šta je to „nešto“, on ni sam ne zna.
Jednom je objasnio da je kritičare, uz ostale nedoumice pred poezijom koja posve odudara od „okamenjenih“ kanona, najviše zbunjivao humor „seoskih idiota“ što provejava iz njegovih stihova, i stihova drugih pesnika njegove generacije, poput Džejmsa Tejta i Rasela Edsona.
Ipak, „simićevska“ poetika podrazumeva mnogo više od tog spasonosnog smeha. Možda je ona najbliskija onom osobenom minimalističkom non-žanru koji je bio i Simićev formalni ideal, a koji mu dozvoljava da razmišlja i izražava se u slikama, fragmentima i krajnje neočekivanim asocijacijama, slobodno lavirajući između „metafizike, gastronomije, poezije, šale, misticizma, žena i ko zna čega još“. Neobavezne beleške lirskog naboja, koje je Čarls Simić zapisivao čitavog života i sabrao ih u knjizi Čudovište voli svoj lavirint, vrhunska su poetsko-filozofska sublimacija tog non-žanra kojim je zaodenut i čitav njegov raskošni opus.
U Simićevoj autobiografskoj knjizi Zastrašujući raj (koju uskoro objavljuje Arhipelag), kao i u mnogobrojnim esejima ovog autora, u non-žanrovskim fragmentima sećanja pred čitaocima iskrsava jedan raskošan, koliko stvaran, toliko imaginativan svet, s nezaboravnim i originalnim likovima, ambijentima, situacijama. Svet čiji je centralni junak on sam, Čarls: „nezaposleni vidovnjak“, „crna ovca što pliva nasuprot nadolazećoj plimi“, „luđi od vetra“, kako sam sebe opisuje u svojim knjigama. Svet u kojem dominiraju likovi iz porodičnog, urbanog i seoskog miljea njegovog detinjstva i mladosti, pojedinci koji su, kao i on, sredinom prošlog veka bili izloženi epohalnim potresima, ratovima i stradanjima i na originalan način istrajavali njima u inat.
Kontrasti između njihovih mikrosvetova, onog majčinog, (beo)građanskog, onog predačkog, svešteničkog, ili pak ambijenta šumadijske „seoske kulture“ sa očeve strane, oličeni su u urnebesnim prizorima dostojnim vrhunske komedije bufa. Stvaran svet u Simićevom doživljaju postaje jedno urnebesno pozorište u kojem dečak Dušan (kasnije amerikanizovanog imena Čarls) iz publike posmatra sve te romaneskne, rečite i domišljate osobe kako se i u vremenu ratnih tragedija i sumorne posleratne obnove Beograda beskrajno prepiru, nadmudruju i zabavljaju genijalnim preuveličavanjima i nadahnutim besmislicama. Simićeva simpsonovska autobiografija Zastrašujući raj najlepši je omaž tim dovitljivim i duhovitim ljudima od kojih je njihov potomak i pisac Simić nasledio najdragocenije blago: umetnost priče i umetnost smeha.
U narednim činovima „simićijane“ pozornica se seli u Novi svet: u kojem članovima šire obitelji Simić njihov smehotvorni balkanskim šarm začinjen ljutom papričicom zadenutom za rever sakoa Čarlsovog oca pomaže da se iznova ukorene.
Ali prelomni trenuci na pesnikovom stvaralačkom putu desiće se onda kada u njegov svedeni teatar stupe i mnogi novi likovi, najpre iz čikaškog i njujorškog miljea. Među njima pesnici i umetnici, kao što su Mark Strend, Brodski i pesnički krugovi bliski njima, u čijem društvu Čarls Simić osvešćuje svoje pesničke ambicije, a potom i piše o njima i njihovim opusima.
Neodvojiv deo imaginarnog sveta našeg pesnika ubuduće postaje i ceo jedan knjiški univerzum o kojem će decenijama pisati nadahnute eseje, prepoznajući među njima sebi najsrodnije po vokaciji, od Džozefa Kornela, Marine Cvetajeva, Elizabet Bišop, Aleksandra Ristovića, Radmile Lazić, Sola Beloua, Bastera Kitona, Hijeronimusa Boša, Odilona Redona, Novice Tadića, Oktavija Paza, Luiz Glik, Emili Dikinson, Vaska Pope, Gombroviča, Paunda, Siorana, Nerude, do nadrealista, dadaista i mnogih drugih najznačajnijih imena savremene američke poezije danas.
Uz sve, Simićev teatar apsurda u njegovim stihovima dobija jednu gotovo mitsku crtu zahvaljujući svim onim fantazmagoričnim bićima na granici između pesnikove jave i imaginacije: prosjacima, gatarama, frulašima u jamama Amazonije, kradljivcima bicikla, utvarama, opsenarima, demonima i ostalim anđelima i demonima što gude na raskršću… Uključujući i pesnikovu ličnu „pratnju“ – nezaboravnu crnu mačku i jednog sirotog džukca.

***
Simićevski univerzum, uprkos svemu zaogrnut aurom hedonizma i smeha, osenčen je nešto mračnijim tonovima onih Simićevih poetskih ciklusa i ogleda proisteklih kao opomena na „venčanja u paklu“ hiljada zaboravljenih, nevinih žrtava u mračnim ratnim vremenima koje je i sam iskusio. U ovim „komadima“ smeh postaje egzistencijalna nužda, jedina preostala odbrana od strahota i besmisla svakog krvoprolića.
Mnogi Simićevi eseji o ovim temama, kao svojevrsna paralela Kišovoj logorologiji, svedoče, često u prvom licu, o odnosu istorije i poezije, o udesu pojedinaca u nesrećama i pogromima svake vrste, od gulaga, holokausta, urbicidnih bombardovanja, do balkanskih ratova devedesetih godina prošlog veka ili apokaliptičnih razaranja na početku ovog.
U njima naš pesnik kao veteran istorijskih tragedija nastavlja svoj mali lični obračun sa onom velikom, „zvaničnom“ istorijom koja je jednog aprilskog jutra 1941. s prvim bombama ušetala u njegov život u ulici Majke Jevrosime, izbacila ga iz sna, da bi zatim njemu i njegovoj porodici zadala završni udarac proteravši ih, kao i hiljade drugih iz balkanske „fabrike siročadi“ na drugi kraj sveta.
„Najbolje što možete očekivati od istorije jeste da vas ostavi na miru“, reći će kasnije Čarls Simić. Za razliku od mnogih, imao je sreće: istorija ga je, kaže, naterala da postane američki pesnik.

***
Pre toga, po odlasku iz zavičaja, godinama je bio „raseljeno lice“, najpre u Parizu, potom izvesno vreme u Čikagu i Njujorku. „Gde ćemo sad da emigriramo“, bila je omiljena uzrečica njegovog oca po dolasku porodice u Ameriku, uvek pripravne na to da im istorija priredi još neko iznenađenje.
Zatekavši se u dotle nepoznatom svetu egzilanata, gledao je kako sva ta smušena i nesrećna raseljena lica u tuđini počinju da navlače maske na sebe, da prikrivaju i gube svoj pređašnji identitet, ne bi li se bolje uklopili u novo okruženje: „Među emigrantima ste katkad mogli sresti bivše premijere što šetaju kučiće, bivše generale sa štakama, nakinđurene dvorske dame, bivše milionere što hrane golubove u parku, stare pozorišne glumice u nemačkim i mađarskim poslastičarnicama na Drugoj aveniji.“ I kneza Pavla koji se, zatečen u civilnom ruhu u jednom pariskom restoranu, kruto i s nelagodom pozdravio sa svojim nekadašnjim „podanicima“ – tinejdžerom Čarlsom Simićem, njegovim bratićem i majkom.
Naučio je mnogo o Americi. O tome da su, osim malobrojnih finih i obrazovanih Amerikanaca, većina njih, pa čak i mnogi čikaški intelektualci, uglavnom prezirali i ponižavali emigrante, naročito one istočnoevropske. Razumljivo je što je kasnije Čarls Simić sebe najčešće opisivao sintagmom T. S. Eliota „slobodoumni stranac“, odnosno kao pripadnika one manjine „koja ne želi da pripada ni jednoj ozvaničenoj manjini“.
Dotle je već uvideo da je oduvek i svuda bio i ostao stranac, neukorenjen. Poslednja knjiga Simićevih eseja zove se Otpadnik. Pošto nije imao bezbrižno detinjstvo niti tradicionalni odgoj, nije bio sklon da bespogovorno veruje u religiozne, ideološke i patriotske floskule, mržnju i netoleranciju koje društvo i sredina čest teže da nametnu pojedincu. Smatrali su ga renegatom, izdajnikom svake svetinje, jer razmišlja slobodoumno, govori iz kontre i preispituje unapred date „istine“ i dogme. A takvi se, znao je, često osećaju kao izgnanici, čak i u vlastitom narodu.
Nije čudo što je, uprkos vedrini i humoru, oduvek bio pesimista: „U Njujorku moje mladosti ulični propovednici uzvikivali su: ’Ovaj svet ide dođavola!’ I ja sam to oduvek mislio“, priznao je u jednom od poslednjih intervjua koje je dao.

***
Kao i većina pripadnika književne i umetničke elite Novog sveta, Čarls Simić je prezirao američku intelektualnu elitu proisteklu mahom iz akademskih sredina, poput Jejla, Prinstona, Harvarda, uvek voljnu da pruži teorijski alibi svakoj vlasti za sve gluposti i nedela koja počini. Smatrao je da su pravi, nezavisni intelektualci uticajniji u Evropi i Južnoj Americi nego u Britaniji i SAD.
Toj malobrojnoj nezavisnoj intelektualnoj eliti „evropskog kova“ pripadao je i sam Simić. S njegovim odlaskom svet je izgubio jednog od poslednjih autentičnih predstavnika javno angažovanih intelektualaca, čije su reči odjekivale snažno i daleko, čime su, baš kao i svojim izuzetnim književnim darom i opusom, obeležili epohu druge polovine prošlog i prve decenije ovog veka. Stvaralaca nespornog umetničkog integriteta i ugleda, poput Brodskog, Česlava Miloša, Encensbergera, Solženjicina, Kiša, Harvuda, Grasa, Đerđa Konrada, Davida Grosmana, Vaska Pope, Amosa Oza i mnogih drugih. I sam je prijateljevao s mnogim od tih velikana – Josifom Brodskim, Šejmusom Hinijem, Polom Osterom, Hansom Magnusom Encensbergerom, Vaskom Popom, Derekom Volkotom… Premda nije krio da je veliki meksički pesnik i nobelovac Oktavio Paz, s kojim je decenijama vodio beskrajne razgovore o umetnosti, poeziji, filozofiji, politici, životu, bio njegov najveći intelektualni mentor i uzor.
Pesnička Evropa poslednjih decenija radosno je prigrlila „svog“ američkog pesnika Čarlsa Simića. Njegove pesme su prevođene u gotovo svim zemljama Starog kontinenta i pobrale sijaset priznanja, gostovao je na njenim najprestižnijim pesničkim festivalima. Godinama je pisao kolumne za Frankfurter algemajne cajtung i upoznavao se se s vodećim piscima iz Zapadne i Istočne Evrope. Pa ipak, imao je osećaj da ga evropski intelektualci, premda ga ne smatraju tipičnim Amerikancem, ne prepoznaju ni kao „svog“, ne znajući ni sami gde da ga svrstaju.
Otvoreno je govorio da se, iako rođeni Evropljanin, oseća kao stranac u Evropi. Ali mu je baš zato, kad god bi se u njoj obreo, bilo veoma intrigantno i uzbudljivo da svaki put iznova istražuje misteriju toga kako je postao to što je.
Simićev odnos prema Evropi, koji je, vidimo, do kraja ostao ambivalentan, razumljiv je. Delom zbog trauma koje je poneo iz okupiranog i posleratnog Beograda, delom zbog bede adolescentskih egzilantskih dana u Parizu, noguće i zbog turobnih vojničkih dana koje je proveo u američkim jedinicama stacioniranim u Nemačkoj i Francuskoj, najpre je upoznao evropsku civilizaciju u trenucima drastičnog urušavanja njenih civilizacijskih vrednosti, a tek potom lepote njene kulture, umetnosti i misli.
Dolazeći izdaleka, jasnije je uočavao autohtonost i originalnost američke poezije i kulture, stare tek dva veka, u odnosu na onu višemilenijumsku, Evrope i Istoka. Sebe je smatrao istinskim baštinikom pesništva jedne Emili Dikinson, ili Volasa Stivensa, one poezije koja je, lišena tereta istorije i oslonca na bilo čije kanone, samu sebe stvorila ni od čega, i do kraja života ostao očaran slobodama koje pesniku pruža takva nesputana „demokratičnost“.
Ali se, uprkos tom ubeđenju, zapravo, nikad nije odrekao vrednosti koje je, svesno ili ne, usvojio iz ogromne tradicije evropske i svetske umetnosti, poezije i mitologije, koja je kroz brojne aluzije prisutna u njegovom celokupnom opusu. Osim što je u srži američki pesnik, Čarls Simić je, dakle, nesporno intelektualac s netipičnim, originalnim uvidima u književnost i poeziju Starog i Novog sveta. Nije slučajno što je Simić možda najprisutniji, najprevođeniji američki pesnik u Evropi danas.
Lirik po vokaciji u svojoj intimističkoj poeziji, lirski doživljaj sveta i modernu, subjektivističku poziciju neizbežno je unosio i u svoje eseje, blogove, mudre jezgrovite crtice i zabeleške, autobiografske fragmente i sećanja, kao i u brojne intervjue. Čitajući ih, moguće je, korak po korak, demistifikovati enigmu Simićevog ogromnog uspeha i popularnosti, upoznati njegov život, njegovu doslednu filozofiju individualizma koja se opire svim kolektivističkim dogmama, njegove lapidarne komentare o širem stanju duha, ali i današnjem sunovratu mnogih ideja koje su omogućile blistavi uspon modernog, ne samo američkog društva.
Na kraju svoje autobiografije Zastrašujući raj Čarls Simić navodi Hajdegerovu misao: „Nijedan mislilac nikad nije stupio u samoću drugog mislioca.“ Moglo bi se reći da je i celokupno delo Čarlsa Simića niz slika i prizora otetih od samoće. Jednom prilikom, na pitanje da li je zbog toga manje usamljen, odgovorio je da je, pošto oduvek pati od nesanice, navikao da bude sam sa svojim mislima u tami. Budući da je, kažu, i sam Bog obuzet nesanicom, a ni zvezde ne spavaju mnogo, utoliko je veća čast biti u tom društvu – zaključio je u svom stilu.

***
Tokom gotovo tri decenije autorka ovih redova imala je prilike da Čarlsa Simića bliže upoznaje, kao prevodilac njegovih esejističkih knjiga i zabeleški, i kao novinar, tokom brojnih razgovora vođenih za domaće štampane medije raznim lepim povodima (izlascima njegovih knjiga pesama i proze i nagradama koje je dobijao), i manje lepim (traumatičnim zbivanjima, konfliktima i pošastima kod nas i u svetu poslednjih decenija).
U jednom od tih intervjua neizbežno je iskrslo i sledeće pitanje: Ko ste vi, Simiću, odakle dolazite, gde ste na koncu stigli? „U seocetu nove Engleske, na velikom jezeru okruženom miljama šuma s medvedima, lisicama i (od prošle zime) vukovima i drugim divljim zverima koje me posmatraju, proživeo sam duže nego u Njujorku, Čikagu i Beogradu… Ja sam gradsko dete, a ipak se budim na zvuk komšijskih petlova“ – odgovorio je.
Drugi put, priznao je da je, iako mu se život u šumama Nju Hempšira mnogo sviđa, njegova imaginacija ostala u gradu. „Stoga gotovo da i ne primećujem ono što me okružuje u tim šumama. Čujem pticu kako doziva u krošnji, ali ne mogu da nađem to drvo. U Njujorku pak mogu da naslutim životnu priču svakog koga sretnem na ulici.“
Imaju li, onda, pesnici zavičaj? „To zavisi od samog pesnika… U mom slučaju, kada bi neko oduzeo moje pesme o Njujorku i Novoj Engleskoj, ne verujem da bi mnogo toga preostalo. Ne mogu da zanemarim mesto u kojem živim. Svakako da sve to biva preobraženo u mojoj mašti i ta mašta ima svoje korene na Balkanu, ali sirovi materijal od kojeg pravim svoje pesme jeste američka zbilja.“
Još jedna, naoko uzgredna, opaska iz tih intervjua odzvanja kao lajtmotiv Simićeve, ali i opšte pesničke pozicije: „Poraz je stanje u kojem pesnik stvara… Da nije tako, ne bi pesnici pisali poeziju.“
Sada kada je taj naš neiscrpni višedecenijski razgovor prekinut konačnom „emigracijom“ Čarlsa Simića među besmrtnike, čini nam se da su se, u senci velikih i malih događaja, paradoksa i apsurda našeg doba, koja je Simić tako vispreno i duhovito komentarisao, u tim intervjuima iskristalisali, nedovoljno vidljivi i rasuti, dragoceni fragmenti jedne nesvakidašnje i divne autopoetike.
„Poezija je uvek mačji koncert pod prozorom sobe u kojoj se piše zvanična istorija stvarnosti“, ponovio je, još jednom, ono u šta je ubeđivao generacije svojih studenata, potencijalnih budućih pesnika.
I tako smo, umorni od „zvanične istorije stvarnosti“, u našem poslednjem intervjuu, nastalom u jesen 2016, specijalno za knjigu naših sabranih intervjua Đavo gudi na raskršću, još jednom poveli priču o tajnama poezije i oblikovanja pesničkog identiteta – priču neodvojivu od njegovog lika i opusa po kojima će ga i ova sredina iz koje je ponikao zauvek pamtiti. Njegovi mnogobrojni čitaoci, prijatelji i poštavaoci i dalje će voditi beskrajne zamišljene dijaloge sa Čarlsom Simićem, prilikom susreta sa svakim njegovim stihom, rečenicom, misli.

Autorka je prevela devet knjiga eseja Čarlsa Simića na srpski jezik i objavila knjigu razgovora sa Čarlsom Simićem Đavo gudi na raskršću.