Sindrom iseljeničkog udara

Vida Ognjenović

Reč pisca i reditelja o nastanku drame i predstave Ostavite poruku ili Begunci. Da li je moralna obaveza lečiti domovinu od ljudožderstva, ili joj se odano bacati u čeljusti kad ogladni?

Beograd, 9. maja 2014.

Globalna nacija onih koji su stranci u državama u kojima žive danas broji oko pedeset miliona ljudi. Tu naciju čine izbeglice, iseljenici, ljudi na privremenom poslovnom boravku u zemljama čije državljanstvo nemaju, zatim ilegalci iz sive iseljeničke zone koji žive između dve moguće kazne, čekajući šansu da se domognu nekakvog legaliteta. Istorija beleži da je migracija stara koliko i čovečanstvo, pa iako je ono u svemu napredovalo, sindrom sveukupne iseljeničke pometnje kod čoveka ostao je u osnovi isti, bez obzira na značajno različite okolnosti i globalno objedinjavanje efikasnim komunikacionim sredstavima.
I kad čovek po svom izboru menja mesto boravka, državu ili kontinent i, s mnogo volje, ciljano odlazi tamo gde će nastaviti život, ni ta volja, ni pažljive pripreme, nisu dovoljne da mu stvore imunitet od iseljeničkog udara. No, on je, naravno, znatno jači i teže se savladava ukoliko je to iseljenje na bilo koji način prisilno, čak i kad prisila nije opresivne prirode, već je pitanje sjedinjavanja porodice ili poslovnih prednosti. Pošto to iskustvo podeljenog života na pre i posle nije novo, kao što nisu ni razni programi za psihološko ublažavanje stresa izazvanog tom promenom, ipak, taj sindrom je, u stvari, nalik ponornici, on deluje kao podzemna voda. Sve spolja izgleda logično, ide svojim tokom, kao po udžbeniku. Period takozvanog prilagođavanja teče naoko sasvim dobro, posao daje samopouzdanje, a upoznavanje sredine, sticanje novih navika, prijatelja, baš kao u knjizi.
No, sve to, uključujući – sa udžbenikom ili bez njega – iskustvo, govori da je to mnogo složenije no što se udžbenikom može izraziti i rešiti. I useljenici koji su izabrali novu sredinu i oni koji su u nju naterani, ostatak života provedu između dva sveta, nikad sasvim ne odlazeći iz onog koji su morali da napuste, niti ikad u potpunosti prihvatajući onaj u koji su došli, ili ubegli.
O tom čudnom i teško objašnjivom sindromu/instinktu govorimo u predstavi Ostavite poruku ili Begunci. I sam begunac iz zaraćene Jugoslavije početkom devedesetih, muzičar i književnik Borislav Čičovački napisao je o tom svom bekstvu pripovetku sačinjenu isključivo od poruka na telefonskoj sekretarici. Iz njih se čitaju strepnje, strahovi i nedoumice grupe mladih muzičara koji su tih godina uspešno stupali na muzičku scenu kao tek diplomirani profesionalci.
Rat počinje, Jugoslavija se raspada, kreće mobilizacija, orkestar koji su bili formirali se osipa, jer članovi i članice beže iz zemlje priključujući se egzodusu mladih pacifista. U toj priči, lapidarno svedenim načinom kazivanja, Čičovački je precizno prikazao preteće otkucavanje predratnog i ratnog sata. Glavni junak priče, mladi kompozitor Selimovski (pisan prema stvarnoj ličnosti), beži sa svojom devojkom, s kojom se na brzinu i tajno venčava, u Južnu Afriku. I tu se pripovetka završava.
Pri prvom čitanju priče shvatila sam da je ona odličan materijal za scenu, iako potpuno nepodatna za dramatizaciju. Odlučila sam da napišem dramu o izbegličkom iskustvu tih žrtava rata, čiji pacifistički stav mnogi nepravedno nazivaju izdajom, jer se nisu odazvali pozivu otadžbine za rat. Drama se odvija u Južnoj Africi, novom domicilu mladog kompozitora i jedne grupe izbeglica koja je, kao i on, tamo stigla bežeći od zahuktavanja ratnog sukoba u Jugoslaviji. Kompozitor Selimovski je došao na ideju da se izbori sa svežim uspomenama tako što će od telefonskih poruka napraviti libreto i komponovati modernu operu za telefon i glasove. Preslušavanje tih poruka postaje za to malo društvo begunaca jedna vrsta iseljeničkog bluza. Kao i večita rasprava o prirodi javne obaveze i lične krivice, odnosno o pitanju: Da li je moralna obaveza lečiti domovinu od ljudožderstva, ili joj se odano bacati u čeljusti kad ogladni?