
Petar Kočić, u čistim linijama
Vida Ognjenović
Zagledamo li se malo bolje, uočićemo da David Štrbac zvuči kao da je izašao sa stranica Krausove Buktinje.
Najpre mi dozvolite da, kako se valja, zahvalim cenjenim književnicima, članovima žirija, što su odlučili da nagrade moju knjigu. Dobro je osećanje znati da je neko ko se bavi literaturom pažljivo čitao to što sam napisala i našao da je zavredelo i ovakvo priznanje.
Volim nagrade koje nose ime nekog pisca, jer je i to jedan način održavanja kontinuiteta u literaturi. Između tog pisca i dobitnika obično se učitava i upisuje izvesna magična linija književne srodnosti, što doživljavam kao neki skoro lirski pokušaj zaustavljanja vremena. I tako prolazi život, a to je jedino nepobitno.
Petar Kočić je pisac naše školske lektire. Čitala sam ga rado, za razliku od nekih koje nisam uopšte, što, naravno, nije uticalo ni na njegov ni na njihov status. Tada nisam znala da me njegovoj prozi privlači vrhunski napeta sažetost. Danas mi je to jasnije. Opis smrti dede i unuka koji se na putu kući posle neuspele prodaje krave na pazaru u gradu, probijaju kroz mećavu u planini, po unutrašnjem ritmu očaja i otpora, uvek sam poredila sa Geteovom baladom Bauk (Erlkoenig).
Inače, nalazim da je Kočić pisac koji spada u žrtve izrazito političkog ključa u tumačenju svog književnog dela. Razvrstan, slavljen i citiran kao snažan branitelj nacionalne samosvojnosti i inicijator žestokog otpora prema stranoj upravi, Kočić je tumačen kao pisac izrazito angažovane literature, čija je najveća vrednost upravo taj angažman. Nije prvi put ni kod nas ni u svetu da se takve nepravde čine. Kočiću se, naravno, ne može poreći politički zamah u javnom, pa i književnom delovanju, ali taj zamah srećom nije ni nadmašio ni zagušio njegov odlični literarni dar.
Ne znam da li u stručnoj literaturi o ovom piscu postoji i književno dokumentovana rasprava o uticaju ideja jugendstila i secesije na njegovo delo.
Biografski podaci kažu da je Kočić proveo nekoliko godina na studijama u Beču početkom dvadesetog veka. Studirao je slavistiku kod najviđenijeg slaviste tog doba, Vatroslava Jagića. U tom razdoblju, već milionski grad, Beč je bio prava prestonica evropske kulture, kako bi se to današnjim jezikom reklo. U njemu su tada snažno krenuli novi umetnički pokreti, u stvari, prekretničke inovacije. Klimt, Moser, Muha, Gaudi, Oto Vagner objavili su raskid sa istoricizmom u likovnim umetnostima i arhitekturi i skrenuli umetnost u sasvim drugom pravcu. Herman Obrist je rečima izrazio grafičku predstavu secesije. To je silovita krivina, rekao je, koja proizlazi iz pucanja zavitlanog biča. U to vreme Čarls Reni Mekintoš priređuje veliku izložbu u Beču i otvara novo poglavlje u evropskom slikarstvu. Jugendstil, art nouveau, secesija odzvanja kao uzbuna, ako ne i kao pobuna. Fon Hofmanstal je u punoj književnoj snazi, Štefan Cvajg ubedljivo počinje, Georg Trakl piše svoje najbolje stihove. Karl Kraus u svom satiričnom časopisu Buktinja žestokim liberalnim tekstovima zapaljuje javno mnenje, a sam, kako je govorio, pola radnog vremena provodi u redakciji, a pola na sudu braneći ono što je napisao.
Znamo kako je vitalan bio Krausov uticaj na Krležu, zato je teško verovati da je Kočić nezainteresovano posmatrao sve te događaje. Naprotiv, pre bi se reklo da se upravo tu na najbolji način inicirao i u književnost i tu izoštrio svoje satirične žaoke. Zagledamo li se malo bolje, uočićemo da David Štrbac zvuči kao da je izašao sa stranica Krausove Buktinje. Sve te njegove varničave igre rečima, one cinične rugalice da su se od silnog dobra primirili pa jedva dišu, da je austrijsko sudstvo precizno, pa i jedan izgrednik kao jazavac mora da bude osuđen, kad već ne mogu da postignu da na sud izvedu tolike korumpirane pisarčiće… Kočić je, dakle, u Beču na samom izvoru uočio nedostatke carevine koje je Beč bio prestonica.
Ideje jugendstila su mu tu bile od velikog značaja. Kočić i jugendstil je područje koje treba da se književno pažljivije istraži. Vreme je da se ispod kritički dobro protumačenih naslaga patriotskih i buntovničkih silnica u njegovom delu otkrije i moderni književni stil. Iskaz snažan, neposredan, oslobođen ornamentike, u čistim linijama art nouveau poteza. Bio bi to, ubeđena sam, svake hvale vredan poduhvat.
Beseda na dodeli Nagrade Kočićevo pero, Beograd, 28. decembra 2011.