Beograd, 6. februara 2014. – Roman Ostrvo od pepela je napisan na dve platforme: jedna je istorijsko-dokumentarna-arhivska, a druga je današnja-svakodnevna-prljava-politička-cinička. Koliko te platforme komuniciraju, to će čitalac da oceni, toliko je i roman uspešan – rekao je pisac Ratko Dangubić na pres konferenciji u Arhipelagu organizovanoj povodom njegovog novog romana Ostrvo od pepela.
Govoreći o temama svog romana, Dangubić se zapitao:
– Šta znači biti instruktor za pare tzv. „nenasilne revolucije“? Hvaliti se da si dobio ostrvo na dar zato što se izazvao ratove i krvoproliće u Tunisu, Libiji, Gruziji, Srbiji, Egiptu, Ukrajini, u najmanju ruku je bolesno. Još je bolesnije društvo koje to prihvata kao normalnu stvar, gotovo afirmiše. Ja ne mogu da osvetlim sudbine junaka, mogu da govorim o njima, nisam reflektor, ni lupa. Postoje stvari koje su i sveznajućem piscu nedostupne i ja se toga čuvam. To je posebno važno kada govorite u prvom licu… Tu je svaka fikcija rizik da čitalac shvati da ga varate. Naracija u knjizi ne teče stalno unapred, ni unazad, ona je kao i u prethodnom romanu Moving day iskidana. Onako kako gledate u nekom „sport kafeu“ pet ili sedam ekrana: na jednom je sport, na drugom moda, tamo politika i istorija, nacionalna geografija… Pogled zadržavate na svakom od ekrana koliko vas to privlači, kažem privlači, jer, po pravilu, ne čujete šta se govori, možda vidite titlovane stvari, dominira slika.
Osvrćući se na neprestano prisustvo velikih tema u književnosti i javnom i svakodnevnom životu, što je jedna od tema njegovog romana Ostrvo od pepela, Dangubić naglašava:
– Potreba da se žvaću velike teme je potreba da se pobegne od života, dubine stradanja. Govoriti o ratovima, istoriji i njenoj reviziji, ekologiji… To je dobro kada je vama dobro.