Misterija jezika je veća od misterije silicijumskih kristala

Drago Jančar

Skloni smo da se uvek iznova s beskrajnim nadama upuštamo u životnu avanturu.

Beograd, 18. juna 2025.

Razgovarala: Marina Vulićević

Svežina početka sveta, kao prolećno jutro, ne traje dugo. Zašto su u pojedinačnim životima, i u trajanju nacija, važni ti periodi primirja, interbeluma?
– Možda zato da bismo uopšte preživeli. Skloni smo da se uvek iznova s beskrajnim nadama upuštamo u životnu avanturu. Barem kao pojedinci. Posle svih tragičnih događaja, ponovo postajemo optimisti poput Volterovog Kandida. Čak i društva i nacije oživljavaju u vremenima mira sa uverenjem da stvaraju novi svet. I brzo zaborave da i oni mogu da se propadnu kao što su propale velike civilizacije ljudske istorije. Ali svežina početka sveta je uvek iznova tu za pojedinca. Svaki novi život je novi svet, drugačiji od svih ostalih.

Opisujete svet koji se stvara po okončanju Drugog svetskog rata, ali u tom miru stalna su sećanja na rat, čak i prirema za novi rat. To je i jedna od teza rezonera profesora Fabjana: „Od plemenske zajednice do najviših oblika civilizacije: ubiti, raniti, činiti nasilje takva je konstanta, kao i voleti, živeti začeti dete”. Kako vidite čoveka, ljudsko biće, između ljubavi i smrti, uzvišenih ideja i stalne sklonosti ka padu?
– U stvari, veliki deo moje književnosti kreće se u tom prostoru, posebno romani Kao i ljubav i Te noći sam je video, koji su dostupni i u srpskom prevodu. Detinjstvo sam proveo u Mariboru, gde su svi oko mene još pričali o ratu, o teroru Gestapoa u okupiranom gradu, o partizanima, zatvorima, izdajama, nestašicama, koncentracionim logorima. Pa ipak, rat je za mene bilo nešto iz prošlosti, čudne priče starijih ljudi. Mislio sam da nikada neću pisati o tome. Onda se krajem prošlog veka dogodio rat u Jugoslaviji, ubistva, razaranja, kolone izbeglica. Iz mog sećanja potekle su priče mnogih ljudi koje sam slušao u mladosti. Napisao sam dva pomenuta romana i na kraju treći, takođe preveden na srpski – Na početku sveta, otprilike o dobu koje sam i sam proživeo. I kada sada na TV ekranu gledam Ukrajinu, koja nije tako daleko, vidim da je zaista onako kako profesor Fabjan kaže u romanu.

Zbog čega se u našem svetu žrtve smatraju krivima?
– To je zanimljivo pitanje – često se pitam zašto nijedno društvo nije u stanju da prizna i istinski zažali zbog strašnih stvari koje je izazvalo, zbog strašnog nepoštovanja ljudskog života i njegovog dostojanstva. Što smo veću nepravdu nekome naneli, to ćemo ga više optuživati i prezirati. To je dželatovo podsvesno opravdanje za činjenje zla. Odatle je samo korak do toga da je kriva žrtva, a ne njen dželat.

Da li istoriju, u kojoj se naizmenično ponavljaju nasilje i primirje, vidite kao kružni tok? Šta doprinosi prekidanju tog kruga, izlasku na nove putanje?
– Upravo to pokušava moj junak u ovom romanu tražeći svoj životni prostor – da prekine ovaj tok i pronađe smisao u, da tako kažem, višim stvarima, prirodi, umetnosti, nekoj lepoti koju oseća.

Posleratni ljudi nisu se prilagođavali samo novom državnom sistemu, već i novoj veri. Vaši junaci su komunisti koji se protive odlasku u crkvu, ali poštuju Isusa Hrista kao prvog komunistu. Kako su se ti ideološki rezovi odražavali na živote ljudi?
– Znamo dobro da je to bio veliki preokret za ljude i da su vekovima stare vrednosti preko noći postale nešto ne samo nepoželjno već i manje-više zabranjeno. Za mlade su to bile godine uzbuđenja, srećnog idealizma, ali za mnoge starije to je bilo vreme straha i poniženja. To dovodi do nekih komičnih, tačnije, tragikomičnih situacija u mom romanu, uključujući i uverenje da je Isus Hristos, zapravo, začetnik komunizma. Naravno, zbog toga što je bio pravednik. Grešio je što je propovedao religiozne stvari, ali je bio pravedan, baš kao što su poštene i pravedne vođe novog društvenog poretka, sa Svevišnjim Pravednikom na čelu.

Da li profani život i svakodnevica mogu da nadomeste metafizičku dimenziju vere; može li imaginacija kakvu poseduje dečak iz Vašeg romana da zameni stvarnost?
– Hvala vam što ste primetili tu dimenziju romana. U jednom trenutku u romanu vera se pokazuje kao loša zamena za profanu stvarnost. Ali zato sve više privlače putovanja u maštu. Mašta je ponekad toliko jaka da stvarnost zamenjuje pričama i imaginativnim prostorima.
Stvarnost se ne može zameniti, ali se od nje može spasiti. Da ne kažem: pobeći. Mašta je put u drugačiji svet i u novi život. To je put umetnosti koji oslobađa i jednog dana će se živeti s njom i u njoj. Ali to ne igra ulogu koju metafizička dimenzija vere igra u životu. Umetnost ne odgovara na rasprave o večnosti, ona slobodno traje u pričama, slikama, zvucima, u svetu koji sama stvara.

Ljubav u romanu Na početku sveta ima i saznajnu vrednost, pokazuje nam lice i naličje života. Zbog čega je i ona sklona padu?
– Na to sam pokušao da odgovorim i u romanu Kao i ljubav. S pomalo čudnim naslovom koji ponekad dovodi u zabludu, preuzetim iz Bajronovog soneta. U svakodnevnom životu teško mi je da izgovorim tu reč – ljubav – ali se ona našla u naslovu romana. Upravo zato što je reč o tome da ljubav može da doživi propast u vremenima nasilja. Kažu da ljubav sve pobeđuje. Osim rata, odgovara moj roman, osim nasilja i gluposti.

Mitski kralj David, a zatim i stvarni Hitler i Tito, daleki su likovi moći u zbivanjima koja su pokretala ovaj pripovedni svet u Vašem romanu. Ima li naše vreme svoja mitska uporišta, svoje zločince i dobre momke?
– Apsolutno, a to je posebno tačno u književnosti koja istovremeno odražava stvarnost i odlazi u nepoznati svet mašte. Tamo je sve moguće. Ali to treba pročitati. Čak i u vreme kada smo potpuno okupirani internetom i više ne znamo kako da živimo bez njega. Jednostavna abeceda je veći izum od interneta. Barem se, kao pisac, usuđujem da to kažem. Uz dvadeset pet slova slovenačke abecede ili bilo koji broj slova ili znakova iz bilo kog drugog jezika, data nam je sposobnost razmišljanja, putovanja, letenja, razumevanja, osećanja… A možda je to veća misterija od misterije silicijumskih kristala, uz pomoć kojih savremena tehnologija juri kroz vreme i prostor.

Politika