Voleo bih da živim u svetu u kojem umetnost menja društvo

Veselin Marković

Istorijski okvir sedam priča u knjizi Crna jedra je tačan u glavnim crtama, a izmaštao sam sve likove i njihove sudbine.

Beograd, 8. avgusta 2025.

Razgovarala: Marina Vulićević

Kako biste vi opisali zbirku pripovedaka Crna jedra?
– Istorijski okvir ovih sedam priča je tačan u glavnim crtama, a izmaštao sam sve likove, njihove sudbine, razgovore, mesta… Smestio sam imaginarne likove u relativno realno okruženje. Želeo sam da ispričam priče o sudbinama ljudi iz bliske prošlosti, ali takođe da posredno progovorim o savremenom društvu, koje je zaboravilo takve priče, pa ponavlja greške ili ne ceni svoja dostignuća.
Nekoliko čitalaca je reklo da mi je ovo najmračnija knjiga. Ja ih razumem, ali se ne slažem. Život jeste surov i tragičan, ali niko od glavnih junaka ne odustaje, niko se ne prepušta očajanju, svi se bore koliko god mogu, u okvirima znanja tog vremena, pokušavaju da spasu sebe i svoje bližnje, ili da bar očuvaju uspomenu na njih. Za mene je ovo prvenstveno knjiga o istrajnosti i potrazi za utočištem.

Ova zbirka ima podnaslov „Zaboravljene priče“. Da li ste podsećanjem na živote i smrti ljudi u prošlim vekovima, negde u Evropi, težili i tome da pokažete da je naše doba lakše za život, bez praznoverja, bez teških bolesti, svetskih ratova, sa vakcinama, lekovima i svim onim što nam ipak olakšava život?
– Priče su zaboravljene zato što ljudi ne proučavaju istoriju. Ne mislim da je današnji svet divan, ali je mnogo bolji od nekadašnjeg (i po raznim parametrima napreduje, premda se to prema medijima ne bi reklo). U prošlosti su velike boginje i druge zarazne bolesti ubile čak stotine miliona ljudi. Da, broj je tačan. Do pre samo dve stotine godina prosečan životni vek je iznosio svega tridesetak godina, prvenstveno zbog visoke smrtnosti dece. Recimo, J. S. Bah je imao čak dvadesetoro dece, ali odraslo je samo njih desetoro. Zamislite patnje svih tih roditelja. Šta bi oni dali da su imali vakcine i antibiotike? I zamislite s kakvim bi zgražavanjem gledali one roditelje koji danas svojoj deci uskraćuju vakcine. A bilo bi dovoljno da zavrnu rukav.

Smrt je jedina izvesnost u ovim pričama, ali i vera u večnost duše, potreba da se veruje makar i u lažne relikvije. Jedna priča govori o eksperimentu merenja duše posle smrti tela… Da li je i to deo današnjeg zaborava, potiskuje se sve što je vezano za ove teške teme, pa time i duša?
– Slažem se s vama da ljudi svesno potiskuju teške teme, ali mislim da je glavni problem površnost ovog vremena. Svakodnevno do nas dopiru stotine informacija i zato mnogi gube sposobnost da razlikuju važno i nevažno. Ako ljude zasipate beznačajnim sadržajima, da li će više njih da razmišlja o duši ili o zabavnom videu na Tiktoku? Mislim da će čovečanstvo postati još površnije iz dva razloga. Roditelji stavljaju decu pred ekrane i tako stvaraju ranu naviku. Takođe, zbog čega čovek da razmišlja i donosi zaključke ako može da se osloni na kratak sažetak koji mu generiše veštačka inteligencija?
Istina, milioni ljudi rade po ceo dan da bi uspeli da održe glavu iznad površine. Ne možete im mnogo zamerati što nemaju vreme i snagu za duhovni život. Nadam se da ipak uspeti, jer je to važno i za njih i za zajednicu. Obrazovanje i moć kritičkog razmišljanja ojačavaju imunološki sistem protiv lažnih vesti, demagoga i lažova.

Da li je savremena udobnost prirodno tle za zavaravanje, da li su ljudi prošlosti, kakvi su i vaši junaci, imali izoštrenija čula zbog teškog života i potrebe da traže lekove za kugu i velike boginje, da istražuju stanje posle smrti?
– Ljudima su nekada bila neophodna izoštrena čula da bi opstali. Ako je kuga odnela pola vašeg sela, morate nešto da preduzmete. Mislim da je danas mnogima otupela percepcija zbog razvoja tehnologije. Internet jeste sjajan izum, prvorazredna intelektualna alatka, o raznim oblastima ne bih znao ništa bez njega, ali istovremeno uništava pažnju i koncentraciju, kao i želju za ličnom inicijativom.
Takođe, tehnologija je donela iluziju lakog znanja. Sad su odjednom svi stručnjaci za vakcine, zato što su videli nešto na društvenim mrežama, pa će sami da reše valja li ih primiti ili ne. Pritom, ne primećuju da se ne ponašaju tako u drugim oblastima života. Recimo, od leta avionom život im zavisi više nego od bilo koje vakcine, a ipak samo odšetaju do svog sedišta. Ako žele da budu dosledni, morali bi prvo da odu do pilota, pitaju ih koje škole su završili, koliko sati letenja imaju, jesu li zdravi, zatim da pitaju ostale putnike imaju li iskustva s tom posadom, zatim da podignu poklopac motora, provere da li je sve u redu, pa da tek onda, na osnovu tih informacija, donesu odluku hoće li poveriti svoje telo tim ljudima. Možda će neko reći da karikiram, ali ovo je upravo postupak koji oni primenjuju na vakcine.

Ono što se vekovima ne menja jeste klasni karakter društava, uprkos povremenim pokušajima njegovog ukidanja u komunizmu. Vojnici u rovovima u Velikom ratu, u jednoj od vaših priča, sa obe strane, svesni su toga da ih „oni odozgo“ teraju da ginu i zajedno slave Božić. Da li je kritička svest prosečnog čoveka evoluirala uz medije i savremenu tehnologiju, da li su književnost i umetnost jedino polje subverzivnosti?
– Mnogo toga se promenilo u društvu, ali klasne razlike nisu, nažalost. Čak je sve gore, jer raste jaz između bogatih i siromašnih. I danas političari i generali iz bezbedne udaljenosti šalju vojnike da se ubijaju sa ljudima koje nikada ranije nisu ni sreli, a kamoli da su im oni nešto skrivili. U jednoj priči zbirke vojnici zaraćenih strana tajno sarađuju ne bi li svi ostali živi. Oni kao neprijatelja vide svoju komandu, a ne vojnike iz naspramnog rova.
I komunizam je bio klasno društvo. Menjaju se samo teorijski izgovori da oni na vrhu steknu novac i moć:  kapitalizam, komunizam, Bog, američki način života… Najviše se uzdam u evropsku socijaldemokratiju.
Umetnost je u svim epohama imala i subverzivnu ulogu. Ona dovodi u pitanje opšteprihvaćene društvene, etičke, političke, kulturološke ili religiozne norme i tako ljude izvlači iz takozvane zone komfora i navodi ih da misle kritički o realnosti.
Društveni domet te subverzivnosti je druga tema. Voleo bih da živim u svetu u kojem umetnost menja društvo, ali istorija književnosti nas uči da su takvi slučajevi veoma retki.

Šta su naše relikvije?
– U prenosnom smislu, ima raznih relikvija. Mnogi misle da će novac i predmeti dati smisao njihovom životu, da su kozmetika i plastične operacije novo vrelo mladosti, da će steći večni život ako poštuju nekoliko rituala, da je „biti poznat“ isto što i „biti uspešan“… Žao mi je zbog toga, mislim da je to pogrešno i površno, ali nikog ne osuđujem. Život je težak čak i s lažnim, utešnim „relikvijama“.

Politika