Kefalonija – mir koji prevazilazi razum

Žarko Milenković

Svaki susret sa ostrvom i morem koje ga okružuje jeste susret sa sobom. Jedino se na ostrvu možeš pomiriti sa sobom i shvatiti sopstvenu veličinu, dok si okružen s pedeset nijansi plave boje i dok te sam Bog ljuljuška u sopstvenom naručju.

Beograd, 5. јула 2026.

Putovanja su kao lek koji vas održava u životu. Nisu beg od života i stvarnosti, već su oličenje iskonskog života i odnosa prema njemu. Tek kada se putovanja dožive kao deo života, ne kao bežanje, i kada od putovanja očekujete ništa više od onoga što imate kod kuće, onda je to ono pravo, u suprotnom svaki povratak u mesto, koje je određeno kao vaš dom, može izazvati duboke traume, tugu i depresiju. Osećati se svuda „kao kod kuće“ prava je definicija putovanja.
Kefalonija, najveće ostrvo u Jonskom moru, destinacija je kojom sam započeo grčka ostrvska iskustva. Stižemo u Kilini, luku na Peloponezu s koje ćemo se ukrcati na trajekt za Kefaloniju. Stigli smo u osvit zore. Plavo i sveže jutro ubrzo je zamenilo boju. S rađanjem sunca, jutro je postalo zlatno i bilo je sve toplije. Ukrcavamo se u veliki i veoma luksuzno opremljen trajekt i isplovljavamo. Galebovi nas prate, a za nama ostaje beli trag u plavom moru. Ispijanje hladnog frapea s pogledom na nepreglednu morsku pučinu postaje veoma lepo iskustvo. Šetnja po palubi i razgledanje sa svih strana. U daljini se sve jasnije vide obrisi kopna. Sve više mu se približavamo i uzbuđenje je sve jače. Već tada počinje da mi se javlja pitanje, kako su stari Grci otkrili ovo i sva druga ostrva? Bili su najbolji pomorci, to stoji. Plovili su i gospodarili morima. Ali i uz današnje moderne brodove i jedrilice do nekih ostrava je teško doći, a oni su stizali i na njima živeli i radili. Dobro, reći će neki, antički Grci nisu poznavali moderan centralizovan sistem upravljanja – svaki grad, svako ostrvo, bilo je državica za sebe. Ipak, ti odgovori ne zadovoljavaju suštinu moje zapitanosti i oduševljenja antičkim Grcima. I danas su Grci jaka pomorska sila, vešti moreplovci. Kako je održavati sva ta ostrva u ustavno-pravnom poretku Grčke, kada to nije lako ni u isključivo kontinentalnim državama. Siguran sam da u tome, više od prava, zakona i osećanja pokornosti, doprinosi jako pomorsko iskustvo, istorija i mitovi, koji nasuprot vekovnoj odvojenosti ovih ostrva i njihovih žitelja, čine da s ponosom pripadaju Grčkoj.
Pristajemo u Poros, luku na Kefaloniji, koja je okupana jutarnjim suncem. Cika i graja turista, ali i lokalaca koji dolaze ili odlaze sa ostrva za svojim poslovima. Već mi se dopada! Mnoštvo je ljudi koji čekaju da se ukrcaju na trajekt iz kog smo mi upravo izašli. Među njima i nekoliko monaha. Dirljiva slika, crne mantije, duge kose i brade koje se njišu na blagom vetru i plavo more. Prizor kao da su već na nebu sa anđelima čija ih svetlost obasjava i njihov hor im želi dobrodošlicu. Odatle do Argostolija i letovališta Lasi, ima još oko sat i po vremena vožnje kroz nestvarne, brdske predele Kefalonije. Predeli se smenjuju, i svaki je očaravajuć i lep. Kefalonija kao veliko ostrvo ima baš sve, planine, brda, pašnjake, maslinjake, peščane i kamene plaže. Brdovitost ostrva čini da se svetlosti i senke prelamaju. Pašnjaci, gola brda, limunovi, oleandri, hibiskusi, boje i mirisi. Na ostrvu sam shvatam, tek kada se izađe iz planinskog predela kojim dominira vrh Einos, na kome, kažu lokalci, u zimskim mesecima bude i snega, pa pogled pada na dolinu koja izlazi na more. Pogled dalje, kroz more, ide i ka Zakintosu, koji se zbog čistine vazduha dobro vidi iako je kilometrima udaljen.
Primičemo se zalivu koji se duboko usekao u kopno, na čijoj se levoj strani formirao gradić Argostoli, inače administrativno sedište ovog ostrva. Prolazimo samo, kasnije ću ovaj gradić često posećivati. Umoran ali i veoma veseo stižem u rezervisani apartman na brdu sa čije se zapadne strane vidi beskrajna plava pučina Jonskog mora. Taj apartman biće moj ostrvski dom narednih četrnaest dana. S tim pogledom na more ću se buditi narednih dana, kakvo uzbuđenje i neopisiva radost. Kratak predah, pre nego što se spustim do prve plaže. Osećaj je neverovatan, sav umor od dugog puta u trenutku prolazi, osećam da mogu sve i da mi ništa neće biti teško tih dana. Odmor na savršenom mestu. Privremeni boravci na mestima izvan našeg životnog prostora su po pravilu život izvan života. Kratke pauze od života. Oni, zapravo, čine da se život lakše podnosi i da se po nečemu lepom pamti. Pomišljam, kako je ovim ljudima ovde život stalno lep, jer kakav može biti kada se budite s punim očima plavetnila i sunca. Naravno, znam da je to gruba generalizacija, ali volim da verujem da je to tako i da zaista postoje ljudi koji imaju savršeno mesto za život. Počinjem da zavidim tim ljudima. Sada ću, bar na četrnaest dana i ja biti jedan od njih i ponovo me obuzima sreća. Maštam da imam kućicu na brdu iznad mora, da jedem masline i sir i pišem.
Uzimamo neophodno i krećemo ka prvoj plaži. Pratimo znak i spuštamo se ka Velikoj plaži (μακρός γιαλός), inače to je najčešći toponim grčkih priobalnih mesta. Spuštamo se uličicama prepunim smokava i oleandara, a onda se odjednom između njih ukazuje plavo more i zlatni pesak. Popodne provodimo na njoj u miru, šumu talasa i laganoj graji ostalih posetilaca. Šum talasa bistri moje misli. Zahvalan sam za ovo iskustvo i želim da što duže potraje.
U povratku uočavamo neke nedostatke mesta, ali nam to neće pokvariti raspoloženje. Kroz samo letovalište prolazi glavni put od Argostolija do aerodroma i dole ka još većem letovalištu Skali, zbog čega samo mesto nema šetališta, onog pravog, a apartman nam se sada čini predaleko i previsoko, ali će nestrpljenje da se spustimo dole na plaže ili da se do smeštaja popnemo umorni, učiniti radosnim i jedno i drugo. Bazen u dvorištu vile će mi u tim trenucima lenjosti, mnogo pomoći da se sjajno osećam.
Prvo jutro na Kefaloniji provodim u dvorištu ispijajući kafu i čitajući Odiseja Elitisa, knjigu Dostojno jest, svoje odabrano grčko štivo, za prvu posetu Grčkoj. I baš kako kaže u jednoj pesmi ovaj veliki grčki i evropski pesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost: „U raju sam odabrao ostrvo (…) da sebe gledam ujutru kad se probudim.“[1] Svaki susret sa ostrvom i morem koje ga okružuje jeste susret sa sobom. Jedino se na ostrvu možeš pomiriti sa sobom i shvatiti sopstvenu veličinu, dok si okružen s pedeset nijansi plave boje i dok te sam Bog ljuljuška u sopstvenom naručju. Veliki je Elitis, čarobna je Kefalonija. To susretanje sa sobom odvijaće se svakog jutra mog boravka ovde. Spremam se za šetnju obodima rta, do glavnog grada Argostolija. Sada ću mu prići sa druge strane, sa strane odakle je voda probila i usekla sebi put u ostrvo. Kada se odvojim od glavnog puta, jedan uži i manje prometan put vodi od ostatka naselja do rta na kome se nalazi svetionik. Između su male uvale, u kojima se nalazi tek po koji plivač ili ronilac. Pošto su uglavnom uvale pune kamenja u njima se kriju i mnoga morska stvorenja, poput kraba ili ježeva. Pomalo me je uplašio ronilac u jednoj od uvala koji je izranjao dok sam ja pravio svoju savršenu selfi fotografiju. Na tom putu srećem i turiste, ali i lokalce. Jedan trkač, srdačno me je pozdravio, sigurno je zbog moje garderobe pomislio da sam i ja krenuo da trčim. Isto tako srdačno sam mu otpozdravio.
Svetionik Svetog Teodora, koji se negde na pola puta počeo da ukazuje, konačno je bio tu ispred mene. Bela, jednostavna građevina okružena stubovima na kamenom rtu. Sedam na jedan stepenik i naslanjam se na stub svetionika. Mislim o njegovoj važnosti, o tome koliko njegovo svetlo upućuje mornare koji uplovljavaju u zaliv da su blizu kopna, da su blizu kući. Jer jeste važna plovidba, ali je važno i pristanište. Plovidba i put ako nemate gde da se vratite postaju samo nespokojna lutanja. Pored svetionika nalazi se i kapelica sva obrasla u oleander, kapija je bila zatvorena te uprkos želji da uđem nisam mogao, te nastavljam put. Sada je put vodio skroz pored mora, dok su s druge strane bile ili vile ili restorani, na čijim ulazima su stajali ljupki domaćini koji su me nudili da kod njih svratim i okrepim se. Međutim, sada mi nije bilo do svraćanja u restorane, bio sam žedan mora i nestvarnog pejzaža koji se oblikovao pred mojim očima. I baš u momentima te moje potrebe jedna klupica ispod drveta stvorila se ispred mene. Seo sam i neko vreme posmatrao more u zalivu, kao i kopno koje je treperilo na žarkom suncu. Na suprotnoj obali belasao se Liksuri. Lagani vetar stvarao je zvukove u krošnji drveta. Ne znam koliko sam se tu zadržao, ali kada sam krenuo, okretao sam se da još jednom osmotrim to mesto, da ono postane deo mene, mog iskustva i sećanja, kao i da taj božanstveni pejzaž zapamti mene.
Kako sam se približavao gradu, postajalo je sve življe, male gradske plaže sa kupačima i decom koja su direktno iz svojih smeštaja pretrčavala put i spuštala se pravo u more. Pokraj puta nalazila se i mala borova šuma u kojoj je drveće poleglo u pravcu grada zbog čestih vetrova koji su duvali iz pravca zaliva. Ispod njih su se kupači skrivali od sunca, a i meni je taj pomešan miris borova i mora veoma godio, pa sam usporio hod i lagano se kretao prema gradu. I tu pri ulasku u grad smestilo se pristanište u kome su se našla usidrena dva kruzera. Njihovi putnici sigurno su se razmileli po ulicama i tavernama, dok se posada pripremala za nastavak puta. Seo sam u obližnji restoran i naručio Mitos, grčko pivo. Iako je oko mene sve realnost, mit se krio jedino u tom pivu. Nastavljam dalje ka gradu, odnosno samo onom delu koji izlazi na more, dok ostatak obilaska ostavljam za drugi dan. U Lasi se vraćam autobusom.
Sledećeg dana otkrivamo novu plažu sa sivim peskom i jednu uvalicu u stenama sa istim takvim peskom, koju ćemo često posećivati, bez obzira na to što je spuštanje u nju, kao i penjanje nazad iziskivalo malo napora. Penjanje na stenu okruženu morem i sunčanje na njoj pričinjavaće mi osećaj velikog zadovoljstva. Spoj hrabrosti, snage i duševnog ispunjenja. Često bi se tu ispod stena krile male morske životinjice, poput kraba, koje bi stidljivo proveravale da li smo još tu, pa kada to utvrde vraćale se nazad da u skrovištu sačekaju svoju slobodu. Narednog jutra dve ribice, ne veće od mog kažiprsta, hrabro su kidisale na moje noge u besprekorno čistom moru. Nisu se obazirale na to što sam sve vreme mutio vodu, terao ih od sebe, bile su uporne. Hrabre ili ludo zaljubljene. Naposletku sam izašao iz vode i oslobodio im more za njihovo bezbedno uživanje u njemu.
Ponovni povratak u Argostoli i šetnja njegovim uskim, čistim, belim i na suncu presijavajućim ulicama i glavnim trgom koga okružuju sva važnija zdanja od gradske kuće, biblioteke i arheološkog muzeja (koji na moju žalost nije radio usled rekonstrukcije). Spuštamo se na obalu, prolazimo pored glavne gradske crkve i episkopskog sedišta i izlazimo na beli kameni pešački most koji je podigao britanski upravitelj i inženjer Čarls Filip de Bos koji premošćuje dve obale zaliva u jedinstvenom zakrivljenom obliku (prava, iskrivljena, prava) dok se na njegovoj sredini u moru uzdiže mali beli obelisk podignut u znak zahvalnosti de Bosu i britanskoj upravi koja je vladala ovim ostrvom u devetnaestom veku. Iz zaliva nas pozdravljaju dve morske kornjače (kareta kareta) koje u vodi igraju svoj mali ples zavođenja. Dirljivo i čarobno. Priroda i arhitektura u svom začuđujuće uspešnom spoju.
U povratku svraćamo u tavernu na priobalju gde nas dočekuje veoma ljubazan i uslužan konobar s kojim razmenjujemo nekoliko veoma ljubaznih rečenica. Čini se veoma zainteresovanim da sazna odakle smo, pošto shvata da nismo ni Englezi, niti Italijani, koji su inače najčešći turisti na ovom ostrvu. Zna gde je Srbija i veoma mu je drago što smo tu. Nama je još draže. Pitamo za giros, preporučuje nam veliki „pitagiros“. Zaista je bio ukusan, a kako bismo još više zasladili to žarko, svetlo podne naručujemo i slatkiše, grčke verzije kadaifa i mlečne pite (galaktobureko). Slast za naša nepca, okrepljuje naša tela.
Sledećeg dana s Majom, turističkim atašeom naše agencije na Kefaloniji, Srpkinjom udatom za Grka, koja živi ovde na ostrvu, krećem put Skale, drugog najvećeg letovališta na ostrvu. Usput svraćamo u crkvu u mestu Markopuolo, poznatu po tome što svake godine uoči velikog praznika Uspenja Presvete Bogorodice izlaze zmije koje zajedno sa ljudima izražavaju veliko poštovanje prazniku i Bogorodici. Nikada se nije desilo da su te zmije nekoga od ljudi ujele, niti ih se ljudi plaše. Kada se završi praznik, zmije se povuku.
Skala je veoma lepo turističko mesto s pravim ulicama koje se sve spuštaju ka velikoj zlatnoj peščanoj plaži. Još je prepodne i turisti se lagano spuštaju niz ulice, neki sedaju u taverne na doručak, neki se spuštaju na plažu. Pažljivo razgledam znakove i odlazim za jednim na kome piše „Rimska vila“. Za razliku od većine ostrva i mesta u Grčkoj, Kefalonija nije toliko bogata arheološkim nalazištima, a pogotovu ne tako impozantnim kao što se mogu videti u ostalim delovima Grčke. Izgleda da je ovde uvek bilo tako mirno i tiho, pa ne čudi da je glavni ostrvski svetac Sveti Gerasim na ovom ostrvu tihovao i podvizavao se, prvo u steni iznad sadašnjeg letovališta Lasi, malo iznad vile u kojoj smo bili smešteni, gde i danas stoji kapela njemu posvećena i gde smo mu ukazali čast paljenjem sveće, a onda i u centru ostrva gde danas stoji veliki manastir njemu posvećen i u kome se čuvaju njegove mošti. No, razočarano shvatam da su ostaci rimske vile tako mali i beznačajni, pa se vraćam dole ka plaži odakle se na jutarnjem horizontu ukazuju i obrisi Zakintosa. U obližnjem kafiću naručujem frape, od konobara saznajem da ću dobiti najbolji frape na celom ostrvu, zato što je on najbolji u spremanju. Jedva čekam da probam. Izražavam divljenje njegovom umeću, što ga navodi da proćaskamo o glavnim temama konobara i turista. Odakle si, da li si prvi put ovde, koliko ostaješ i tome slično. I on zna gde je Srbija. Da li zna stvarno ili želi da potpuno zadovoljan odem iz njegovog kafića, nikada neću saznati, ali nema veze. Ako i on zna, onda ću zaista poverovati u onu priču koju uvek potežemo kada je o odnosima između naših država i naroda reč – o bratstvu naša dva pravoslavna naroda. Ipak ta priča nije samo priča, većina Grka veruje u to, a to će mi vrlo brzo biti potvrđeno od strane starijeg Grka u jednom restoranu, koji je kao domaćin išao od stola do stola i razgovarao s ljudima. Prišavši našem, i na prvi pomen da smo iz Srbije, ozario se. Pričao je o Kipru i Kosovu, o našim istorijskim i sadašnjim vezama, o mitropolitu Amfilohiju koji je jedno vreme proveo kao monah u manastiru Kipurija baš ovde na Kefaloniji. Za rastanak nam je rekao da je vreme naše slobode blizu.
Po povratku iz Skale svraćamo u tvrđavu Svetog Đorđa koja se nalazi na pola puta do Lasija, a koja se nalazi na brdu s kog se pruža veličanstven pogled na more i priobalje. Nestvaran pogled, nestvarno mesto na kome su još vidljive posledice razornog zemljotresa koji je pogodio ostrvo sredinom prošlog veka. Taj zemljotres, koji se dogodio u avgustu 1953, razorio je Kefaloniju, Itaku i Zakintos, što će uticati na arhitekturu i sam izgled mesta i gradova na ovim ostrvima. Nakon kraćeg obilaska sedamo u jedan restoran, gde poručujem tradicionalno grčko kritsko jelo Dakos – paradajz sa origanom, maslinama i maslinovim uljem na sušenom raženom hlebu, što će mi uz Grčku salatu i giros postati najomiljenije jelo tih dana. Veče provodimo slušajući popularnu grčku muziku i ispijajući hladno pivo na terasi. Ništa se ne dešava, nema briga, samo mir koji prevazilazi svaki razum.
Sutradan jutarnje kupanje i sunčanje obavljamo na sasvim jedinstvenoj, besprekorno čistoj i beloj uvali, divljoj plaži bez igde ikoga. Popodne provodim tako što odlazim sa svojim grčkim prijateljem Mihalisom na njegovom skuteru do velike plaže Avitos koja se nalazi u podnožju tvrđave Svetog Đorđa. Beskrajno duga plaža sa sitnim zlatnim peskom i mlečno plavim morem, učiniće nezaboravnim celo to popodne. Ako se uzme u obzir i vožnja skuterom kroz nestvarne predele Kefalonije, onda se celo to popodne pamti kao nezaboravno iskustvo za čitav život.
Dve su plaže po kojima je Kefalonija na turističkim mapama prepoznatljiva – Mirtos i Ksi. Mirtos kao plaža s belim šljunkom i svim nijansama plave boje mora, počev od mlečno plave, zbog čega ti se čini da je voda toliko gusta da ne možeš uopšte ni ući u nju. Talasi stvaraju jaku belu penu koja se stapa s belim šljunkom. Plaža Ksi, prepoznatljiva je po svom narandžastom pesku. I pored svoje popularnosti to je jako mala plaža, a kada je more uzburkano, skoro i da nema mesta na kom se može staviti ležaljka ili rasprostreti peškir. Pored narandžastog peska, poznata je i po stenama od gline za koju kažu da je lekovita i da pomaže u lečenju kožnih bolesti. Zbog nje je more jako zamućeno, ali uspeva da zadrži plavu boju. Uz to je i jako plitko, toliko da se može dugo hodati, a da ti voda ne prelazi kolena. Mažem se glinom, pa se ispiram vodom i sve tako u krug.
Po povratku s plaže svraćamo u gradić Liksuri. Smešten je na samom ulasku u zaliv levo, odnosno severozapadno od Argostolija i prilično je mali i neuređen za razliku od njega. Pristanište na koje smo prispeli u grad vozeći se trajektom iz Argostolija, kao i njegova okolina su veoma prijatni. Prostran gradski trg sa zanimljivim spomenikom posvećenom piscu i satiričaru Andreasu Laskeratosu, upečatljiva su slika ovog gradića. Ali kada se prođe ulicama dalje, vidi se da je ovo, ipak, ne tako razvijeno mesto i da naspram Argostolija, koji mu je tako blizu, deluje veoma zapušteno i neuredno.
Poslednji dan na Kefaloniji ostavljam za mirovanje i opraštanje od Argostolija i plaža na kojima sam provodio najviše vremena. Shvatam da mnoga mesta nisam video i da bi bilo lepo ponovo se vratiti ovde. Ne samo zbog onoga što nisam video već zbog plavih jutara i podnevnog sunca. Samo na ostrvima sunce tako sija. Samo na ostrvima sunce je centar svega, baš kao u Ricosovoj pesmi „Centar“:

„More, sunce, drveće. Pa onda:
drveće, sunce, more.
Pazi
da se pri ovom obrnutom ponavljanju
sunce nađe opet u sredini
kao zadovoljstvo u centru tela.“[2]

[1] Одисеј Елити, Песме, прев. Ксенија Марицки Гађански, Ели Скопете и Иван Гађански, Танеси, Београд, 2011, стр. 85.
[2] Jani Rico, Grčki profil, preveli Ksenija Maricki Gađanski i Ivan Gađanski, Narodna knjiga, Beograd, 1983, str. 66.

Autor je pesnik, esejista i književni kritičar, autor knjige pesama Svakodnevno ubijanje života.