Intelektualna doslednost i energija pobune

Gojko Božović

S Mirjanom Miočinović se uvek znalo: govorila je šta je mislila, postupala je kako je govorila.

Beograd, 12. maja 2025.

Mirjana Miočinović je pripadala onoj intelektualnoj vrsti čije je mišljenje zavisilo samo od njenih uvida, saznanja i uverenja. Ona je govorila nezavisno od toga da li je u većini ili u manjini, da li je to što govori društveno poželjno ili društveno marginalizovano. S njom se uvek znalo: govorila je šta je mislila, postupala je kako je govorila.
Oličavajući tu intelektualnu i ljudsku doslednost, ona je odlučno odbacivala toliko raširenu ideju da mišljenje, u prvom redu, može i mora da bude pragmatično, makar koliko se odustajalo od uverenja i najboljih saznanja, samim tim prilagođeno nekom interesu, moći ili situaciji.
Mišljenje mora da bude pošteno, izraz jedino uverenja, suma jedne osobe sa svim što ona jeste i što predstavlja. To je stav koji je ispovedala i u skladu s kojima je živela Mirjana Miočinović.
Iz te perspektive nastaje i njeno očekivanje od pozorišta kao civilizacijskog i umetničkog oblika i od dramske umetnosti kao njegovog utemeljenja. Iskazano u različitim prilikama, to očekivanje je posebno snažno definisano u knjizi Pozorište i giljotina. Svoje izlaganje Mirjana Miočinović zasniva na raspravi o „sugestivnoj moći pozorišta“. Ta moć, verovala je ona, daje pozorištu naročit značaj: i u pogledu umetničkog sadržaja i u pogledu društvene uloge. Upravo zato što poseduje moć pozorište ne može biti društveno neutralno, ni umetnički konzervativno. Utoliko je njeno interesovanje bilo vezano za „onaj aspekat te moći koji povezujemo sa subverzivnim dejstvom pozorišta smatrajući ga inherentnim prirodi ove umetnosti“.
Tu subverzivnost Mirjana Miočinović vezivala je, pre svega, za avangardno pozorište kao temeljni prostor svog interesovanja: „Jer sve namere da se od pozorišta načini škola dobrog vladanja, institucija koja respektuje i slavi vladajući poredak (u najširem smislu ovog pojma), uglavnom su propadale. To se mnogo bolje postizalo parateatarskim formama, onim ‘masovnim spektaklima’ čiju su sumornu, frustrirajuću estetiku do savršenstva doveli totalitarni sistemi. Čak i forme takozvanog propagandnog pozorišta koriste se energijom pobune, ali samo u kratkom razdoblju koje razdvaja rušenje jednog autoriteta od ustoličenja novog.“ Ne samo u svojim teatrološkim studijama: Mirjana Miočinović je bengalskim vatrama propagandnog pozorišta i „masovnim spektaklima“ u koje su posrtale i teatarske i parateatarske forme svedočila i u svom građanskom iskustvu.
Ono što je očekivala od pozorišta zahtevala je i od same sebe. „Moje obrazovanje, koje je pretežno iz sfere umetnosti, možda mi pomaže da uočim pojave i da ih pre intuitivno, no strogo racionalno protumačim, ali to nije dovoljno da bih sebe smatrala pozvanom da to što mislim obavezno i saopštim. A kad to i učinim, onda to radim kao ljudsko biće kome savest ne dopušta da ćuti“, kaže Mirjana Miočinović na jednom mestu u knjizi Nemoć očiglednog. Prvi i drugi deo.
Kada je naprednjačka vlast u Subotici odlučila da proglasi Danila Kiša za počasnog građanina grada trideset godina posle njegove smrti, Mirjana Miočinović je napisala otvoreno pismo gradonačelinu Subotice: „Smatram, s pozicija sopstvenih uverenja, da Vi, gospodine Gradonačelniče, i Vaš skupštinski sastav ne zadovoljavate nijedan kriterij na kojem se zasniva pravo odlučivanja o stvarima koje su plod dara i čestitosti. Vi ste, u svojoj ukupnosti, nepomirljiva suprotnost svega što predstavlja Danilo Kiš svojim delom i svojim životom. Stoga su Vaši motivi nečasni i cilj im je zloupotreba imena Danila Kiša za najprizemnije ciljeve jedne političke partije, čiji ste Vi član, partije koja je svojim destruktivnim delovanjem, uz ostalo, nanela ogromnu štetu kulturi.“ Zahtev i prava Mirjane Miočinović nisu uvaženi, ali je ostao zapamćen njen nepomirljivi gest, kao što ni taj gradonačelnik Subotice neće biti zapamćen ni po čemu drugome sem po tome da mu je Mirjana Miočinović napisala otvoreno pismo.
U drugoj prilici, u nekoliko reči sažela je odnos prema književnom nasleđu Danila Kiša kojim se bavila s toliko posvećenosti: „Ja nemam prava da se mešam u ono što drugi pišu o njemu i njegovom delu, a bilo je neopisivih gadosti. Ja imam samo pravo da ne dopustim da se neko nedoličan koristi njegovim imenom kao svojom zastavom.“
Niko nije učinio više od Mirjane Miočinović za dostupnost dela Danila Kiša i za njegovo istraživanje. Ona je predano istraživala rukopise i književnu zaostavštinu, usredsređena na svaku rečenicu i na svaki detalj. Jednom sam je pitao, povodom neke sitnice koju su donele izmenjene pravopisne i izdavačke konvencije u odnosu na vreme kada je Kiš pisao i objavljivao svoje knjige, da li da to promenimo. Reč je bila o znaku interpunkcije. Odgovorila je:
– Ja bih volela da ostane onako kako je Danilo pisao.
Mirjana Miočinović je priredila nekoliko izdanja izabranih i sabranih dela Danila Kiša, kao i čitav niz knjiga iz piščeve zaostavštine. Priredila je knjigu novela Danila Kiša koje su ostale u zaostavštini Lauta i ožiljci, knjigu Kišovih eseja Život, literatura, knjigu Pesme, Elektra, knjigu celokupne Kišove književne zaostavštine Skladište, knjigu Kišove esejistike koja nije objavljena u piščevim knjigama Varia, knjigu Kišovih intervjua Gorki talog iskustva, knjigu Kišovih drama i filmskih scenarija Noć i magla, kao i kapitalno važnu knjigu Kišove korespondencije Iz prepiske.
Posvećeno istražujući delo Danila Kiša i njegovu književnu zaostavštinu, Mirjana Miočinović je zadužila našu književnost i kulturu, obavljajući poslove čitavih istraživačkih timova i omogućavajući novim generacijama čitalaca i istraživača Kišove književnosti temeljne informacije i pouzdano priređena izdanja dela Danila Kiša po najstrožim filološkim standardima.
Mirjana Miočinović je 2011. godine izabrala Arhipelag za izdavača dela Danila Kiša za Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Na njen predlog, po njenom izboru i u njenom priređivanju, Arhipelag je objavio dela Danila Kiša u deset knjiga (Mansarda, Psalam 44, Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik, Grobnica za Borisa Davidoviča, Enciklopedija mrtvih, Lauta i ožiljci, Pesme, Elektra, Noć i magla), izabrane poetičke spise Danila Kiša u tri knjige (Čas anatomije, intervjui u knjizi Gorki talog iskustva i izabrani eseji u knjizi Poslednje pribežište zdravog razuma), kao i dva izdanja knjige Danila Kiša Iz prepiske.
Pamtiću njenu priređivačku posvećenost, brižnost i odgovornost, njenu intelektualnu doslednost i određenost, njenu saradničku odanost i, nipošto na poslednjem mestu, njeno prijateljstvo. Brinula je o svakom detalju svake Kišove knjige koju smo objavili. Svesrdno je podržavala događaje koje smo organizovali povodom knjiga Danila Kiša. Ali se, dosledna kao i uvek, pridržavala svog pravila da ne učestvuje na takvim događajima. Samo je govorila na konferenciji za štampu kada smo prvi put objavili Kišova sabrana dela. Verovala je da treba da priređuje Kišove knjige i da knjige iz zaostavštine opremi potrebnim napomenama i komentarima, čitavim naučnim aparatom, ali da tim knjigama ne treba da zauzima javni prostor.
Poslednja pesma Danila Kiša napisana je na vest o smrti Mire Trailović, samo nekoliko meseci pre piščeve smrti. Ta pesma počinje stihovima:
„Kako dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!“
Ti stihovi Danila Kiša tako dobro pristaju Mirjani Miočinović na vest o njenom odlasku.

Substack

Fotografije: © Jelena Trpković