Beograd, 30. novembra 2013. – Kada se osvrnemo na prošli vek, na sve ono što je čovek u njemu izmislio i uradio, vidimo da je krajnji rezultat katastrofalan. Svetski ratovi, totalitarne ideologije, logori, industrija smrti, imoralna vladavina velikih sila, genetički inženjering, ekološki sunovrat planete, svet dublji jaz između bogatih i siromašnih, i tako redom… Crno je očigledno bila omiljena boja tog veka. Etička dimenzija ljudske zajednice postala je obrnuto proporcionalna njenom tehnološkom napretku. Ne bih da zvučim kao razočarani, zloguki antiutopista, to naprosto nije moja priroda, ali je čijenica da u tom veku nije baš bilo previše vedrine. Naprotiv. I zato volim da kažem da je električna gitara je jedna od najlepših izmišljotina prošlog stoleća. Gotovo njegov globalni pozitivni simbol. A za bas se, od samog početka, zna da je temeljni instrument rokenrola. Kad Džek Brus nili Deril Džons dobro voze, Klepton i Kit Ričards mogu da sviraju šta im je volja. Kad stane bas, sve postaje nekako prazno, bez krvi – kaže Mihajlo Pantić u ekskluzivnom intervjuu za Politiku.
Govoreći u ovom rok intervjuu Vojislavu Pantiću o vezi između sažetih formi rokenrola i njegovog opredeljenja za kratku formu u književnosti, Mihajlo Pantić je naglasio:
– I više od toga. To nije samo veza, već nedvosmisleni uticaj koji sam primio i sasvim posvojio. Umetnost je koagulirani život, u nju staje samo ono što je bitno, i to rigorozno selektivno, oslobođeno svih suvišnosti. Ukoliko ne uspete da izreknete nešto važno na nekoliko stranica, to nećete uspeti ni na hiljadu. Ukoliko ne umete da napravite trominutnu pesmu, slaba vajda i od simfonije.